Predaje s Brača često ga prikazuju kao mediteranski otok stočara, vinogradara i maslinara, te kao otok pomoraca i ribara. Kroz povijest Bračani su teško živjeli i pričama koje su im zaokupljale maštu kratili su i uljepšavali teške dane.
Takve su priče ponekad sadržavale elemente nadnaravnog i često su govorile o susretima s demonima, utvarama i preminulim susjedima koji iz nekog tajanstvenog razloga nisu smireni već su se i dalje pojavljivali na mjestima koja su dok su bili živi obilazili.
Kustosica muzeja otoka Brača u Škripu, Andrea Matoković bila je jedan od sugovornika čija su sjećanja zabilježena u radu “Bračke predaje u suvremenoj etnografiji”. Prisjetila se priča o nekadašnjem životu u Pražincima, pa tako i onih koje govore o neobičnim susretima s mrtvima. Objasnila je kako su takve priče često nastajale na mjestima javnog okupljanja gdje su se susjedi družili.
“U osamdesetim godinama, kad sam bila mala djevojčica, drveni trupci i zidane kamene klupe na Stogu uvijek su bile pune ljudi koji su živo razgovarali. Uglavnom se radilo o ljudima iz susjedstva, ali dolazili su i s dna sela. Zajedno su sjedili predstavnici svih naraštaja Pražničana. Bilo je među njima onih koji su preživjeli oba svjetska rata, poput moje prabake rođene 1893. godine. Kad bi djeci, kojih je uvijek bilo mnogo u Pražnicama, dosadila igra, sjeli bi uz starije i pažljivo slušali njihove zanimljive priče. Često se radilo o šaljivim anegdotama i dogodovštinama iz rata.”
Priče o mrtvima
Predaje o mrtvima koji su se ustajali iz groba kustosica Matoković naziva jezivim pričama, a u njihovu istinitost pripovjedači su se kleli. Najupečatljivije su bile jezive priče o posjetiteljima iz zagrobnog života, za koje su pripovjedači i sami bili uvjereni u njihovu autentičnost.
Akteri su bili njihovi suvremenici i poznanici koji su živjeli ili umrli u prvim desetljećima 20. stoljeća. Prije stotinjak godina u Pražincima tako je umrla mlada žena i kažu, svake večeri ustajala iz groba i odlazila u mjesnu crkvu: “Prije gotovo sto godina umrla je u Pražnicama jedna mlada majka. Iz nepoznatih razloga pokojnica je svake večeri, po zalasku sunca silazila s groblja i odlazila u župnu crkvu. Ljudi su je poznavali kao dobru osobu pa nikad nije razjašnjeno je li imala kakav skriveni grijeh koji je trebala okajati. Blizu groblja živjela je bogata obitelj, koja je jedina u selu imala zahod, dakako odvojen od kuće. Vlasnik je jedne večeri iz zahoda vidio pokojnicu. Ona ga je primijetila i zamolila da je nikome ne oda. Čovjek je već sutradan sumještanima pričao o neobičnom događaju. Sljedeće večeri je pokojnica posjetila čovjeka i ljutito ga ošamarila.”
Prema drugoj predaji pak, jedna je žena ustajala iz groba svake večeri i pokrivala svoju djecu: “Jedna je druga pokojnica svake večeri dolazila pokrivati svoju djecu dok su spavala. Kako se njezin muž ponovno oženio, s jednakom je nježnošću pokrivala i djecu koju je udovac imao s drugom ženom.”
Jedna od zanimljivih priča je i ona o ženi koja se susrela s pokojnom kumom: “Neku je ženu probudilo crkveno zvono usred noći. Ustala je iz kreveta, odjenula se i požurila u crkvu vidjeti o čemu se radi. U crkvi je zatekla mnoštvo ljudi koji su držali zapaljene duge voštanice. Jedna se žena okrenula k njoj i pitala je: «Kuma, oćeš sviću?» Zbunjena je žena prihvatila ponuđenu svijeću i pridružila se povorci koja je iz crkve krenula u procesiju prvo po čimatoriju (oko župne crkve), a zatim je produžila do groblja (u drugom dijelu sela). Žena je po povratku kući svijeću spremila u škrinju. Ujutro je razgovarala sa svojim sumještanima o sinoćnjoj procesiji. Nitko od njih nije ništa čuo i nisu znali o čemu žena priča. Ni sama žena više nije bila sigurna je li zaista sudjelovala u procesiji ili je sve to samo sanjala. Kad se vratila kući otvorila je škrinju. Na njezino veliko zaprepaštenje u njoj je, umjesto duge voštanice, ležala ljudska bedrena kost!”
