fbpx
Te hladne noći u opsjednutom Gvozdanskom, ugasla je posljednja vatra i stražari na zidinama sklopili su oči; bio je to kraj života i početak priče o junacima
Gvozdansko
Dvorci i nasljeđe

Te hladne noći u opsjednutom Gvozdanskom, ugasla je posljednja vatra i stražari na zidinama sklopili su oči; bio je to kraj života i početak priče o junacima

04.01.2019. Ured za blaga i misterije

Kažu da hrabrost čovjeka dolazi do izražaja samo u najtežim okolnostima, kada se iz teškoće može izaći samo junačkim osobnim činom, stoga je potpuno razumljivo da su takvi događaji obično vezani uz ratove i kako to inače biva, neki od njih su gotovo pa zaboravljeni. Takav je slučaj s hrabrom obranom Gvozdanskog koja je u svojim posljednjim danima zasjenila bogatu povijest tog jakog kaštela iznad rječice Žirovice koji se nalazi između Dvora i Gline.

U doba kada je pala Bosna, Turci su se jako približili posjedima Zrinskih na kojima su se nalazili bogati rudnici i talionice željeza, olova, bakra i srebra koji su prethodno postali temeljem bogatstva i političkog utjecaja Zrinskih.

Kralj Matija Korvin, u narodu poznatiji i kao dobri, obitelji Zrinski dao je privilegiju rudarenja na svojim posjedima bez plaćanja poreza. To je Zrinskima omogućilo uspon  i posjede na kojima je ta moć počivala trebalo je obraniti pod svaku cijenu, što duže moguće.

Denar i široki groš

Gradnju Gvozdanskog tako je naručio Petar II. Zrinski ( 1435. – 1493. ) i u to vrijeme, utvrda je bila jedinstvena. Služila je obrani rudnika, no ubrzo je postala i mjesto na kojem su Zrinski temeljem povlastice kralja Ludovika II. počeli kovati vlastiti novac.

Kovanje novca

O tome postoje i bilješke koje govore kako je “…15. siječnja 1525. godine na kraljevskom dvoru u Budimu bio službenik Nikole Zrinskog Ivan Černeki, o poslu kovanja novca i srebrenih majdana gospodara svoga…”

Prema mišljenju numizmatičara, u kovnici novca u Gvozdanskom kovani su najljepši srebrenjaci ovih prostora; denari, groši i taliri. No, nakon smrti Nikole III. Zrinskog 1534. godine kovanje novca prestaje pa Gvozdansko i njegova posada nadalje brane samo okolne rudnike i talionice.

Gvozdansko / Wikipedia Commons

Izgled utvrde

Prvi tlocrt i opis Gvozdanskog potječe od Luigia Fernanda Marsiglia koji ga crta 1699. godine, dakle više od stoljeća i pol nakon što je Gvozdansko postalo simbolom neravnopravne borbe protiv Osmanlija i odlučnosti da se zemlja obrani pod svaku cijenu.

Kaštel je tako, bio izvrsno branjen, imao je blagi trapezasti oblik s okruglim kulama na sva četiri ugla. Prilazilo mu se putem koji vodi od rječice Žirovice polako se uspinjući do ulazne pravokutne kule na sjeverozapadnom pročelju.

Posljednja sekcija mosta bila je podizna, a nasuprot ulazu bila je smještena široka i visoka okrugla kula čiji je promjer bio preko 10 metara i debljine zida oko dva metra. U nju se ulazilo se preko pokretnog mosta, kroz vrata koja su bila smještena na prvom katu. Gvozdansko je bilo prostrano, i vojničke prostorije bile su naslonjene na obrambene zidove dok je kula služila za smještaj zapovjednika, te kao skladište svega potrebnog u slučaju opsade.

Početak opsade

Upravo su u tu kulu krajem kolovoza 1578. godine unesene posljednje zalihe hrane i streljiva. Vode je zbog velike vodospreme bilo sasvim dovoljno. Hrane i oružja bilo je dovoljno za tri mjeseca. Gvozdansko i njegovih tristotinjak branitelja predvođenih kapetanom Doktorovićem, Nikolom Ožegovićem i Andrijom Stepšićem pripremalo se za dolazak Osmanlija i opsadu. Od toga, profesionalnih vojnika bilo je jedva pedesetak. Ostatak su bili žene, djeca i starci, obitelji koje su u kaštelu potražile utočište od napadača.

Nisu trebali dugo čekati. Početkom listopada 1577. godine Gvozdansko je s deset tisuća vojnika napao Ferhat-paša i već krajem studenog situacija je postala ozbiljna. Među braniteljima je nastupila glad, počelo je nedostajati i streljiva te baruta. Pozive na predaju koje im je uputio Ferhat-paša ipak su odbili.

Uslijedili su novi juriši, i oni najžešći dogodili su se 10. 11. i 12. siječnja. Zapisi govore kako je tih dana bilo iznimno hladno. “U noći sa 12. na 13. siječnja ljeta 1578. Ferhat-paša zapovjedio je osobnoj straži da nalože još nekoliko vatri i donesu još bundi jer nije mogao zaspati od hladnoće, temperatura zraka toliko je pala da su i konji, koji su bili na otvorenom, počeli ugibati od hladnoće. Cijele noći čuli su se jezivi pucnjevi drveća, koje je pucalo od hladnoće, a u gradu u kojemu je sve utihnulo ugasle su i zadnje vatre, što je strašno uznemirilo turske izvidnice, koje su o tome smjesta izvijestile pašu. Paša je zbog bojazni da bi mogao uslijediti napad iz utvrde podigao uzbunu i pripremio svoju vojsku za obranu, no cijele noći, čas se grijući, čas motreći naizmjence, turski i vlaški vojnici bili su u strahu.”

Pokop uz sve počasti

U osvit zore 13. siječnja, Ferhat-paša zapovjedio je juriš prema utvrdi zametenoj snijegom. Kad su Turci prišli gradu ni puška nije planula, a na bedemima su i dalje stajali nepomični stražari s oružjem u rukama.

Kad su provalili gradska vrata, u gradu su našli samo nepomična smrznuta tijela, bez hrane, vode ili drva za ogrjev. Taj prizor ganuo je mnoge turske zapovjednike, a osobito Ferhat-pašu, te je naredio da se u čast svih branitelja Gvozdanskog, koje nije pobijedio, pronađe katolički svećenik te da se mrtvi branitelji pokopaju na kršćanski način uz vojne počasti.

U vremenu koje je dolazilo, događaji oko Gvozdanskog zasjenjeni su drugim dramatičnim junačkim djelima i tako je kaštel ostao po strani, gotovo zaboravljen. Kao simbol tvrdoglave obrane i žrtve.