Jeronimova veza s užim zavičajem i dalmatinskom domovinom bila je čvrsta. Nije mogla promaknuti Dalmatincima ni Hrvatima na čitavom povijesnom prostoru domovine. Stoga je svečeva osoba, usprkos svim etnogenezama, u srednjem vijeku postala simbolom hrvatske pismenosti, nacionalne duhovnosti i religioznosti.
U Dalmatinčevoj osobi jednom stoljetnom duhovnom operacijom utemeljen je dvojezični koncept hrvatske srednjovjekovne duhovnosti kao što se, služeći se legendom o njemu, ne jednom zaštitila glagoljska pismenost od rimskih, ali i domaćih nasrtaja. Hrvati su upravo u vezi s glagoljicom stoljećima uspijevali dokazivati svoju pravovjernost. Pritom treba reći da je u našoj povijesti ustrajavanje na dokazu bila i ostala uvreda ne samo čovjeku i narodu nego i Bogu.
Postavlja se zbog toga logično pitanje: kako i u kojim prilikama su Hrvati stvorili legendu o svetom Jeronimu?
In linguam sclavonicam
Premda Toma, splitski arhiđakon i znameniti srednjovjekovni pisac, nije o temi glagoljaštva rado raspravljao jer mu je bila mrska, on u svojoj Kronici napisanoj u 13. stoljeću govori o opsegu stare provincije Dalmacije. Kad određuje prostor kraljevine Dalmacije i Hrvatske, u kojoj je sam živio, spominje da je upravo u toj kraljevini bio smješten gradić Stridon. Ondje se, što drži nepobitnom činjenicom, rodio sveti Jeronim.
Da su Hrvati, koji su u jeronimovsku legendu vjerovali, mogli u srednjem vijeku poznavati rukopisnu knjigu karolinškoga teologa Hrabanusa Maurusa De inventione linguarum, bili bi još uvjereniji da je ta njihova naracija istinita. Naime, u toj knjizi učeni pisac sredinom 9. stoljeća, u vrijeme kneza Trpimira i njegova dvoranina Gottschalka, kojega je Hrabanus jako dobro poznavao, govoreći o starim germanskim runama navodi kako je upravo sveti Jeronim prije pet stoljeća izumio pismo slično glagoljici. Budućnost nije Hrabanusu dala za pravo. Njegova je tvrdnja pak u najmanju ruku začudna. Nije jednom iskorištena od onih koji kontinuitet hrvatske nacije ni danas ne vide u slavenskim doseljavanjima u 6. stoljeću, nego u mnogo starijim epohama.
Po Hrabanusovu navodu littera Hieronymiana pripadala je Hrvatima i prije ćirilometodskih invencija. U slijedu takvih razmišljanja svakako vrijedi spomenuti djelovanje Georgiusa de Sclavonija, profesora pariškog sveučilišta. U rukopisu Compendium Bibliae, dovršenom 1404. godine, taj pariški đak u dijelu teksta koji se odnosi na Jeronimove komentare psalama reproducira čitav glagoljički abecedarij. Naziva ga alphabetum chrawaticum. Ujedno ističe dvojezičnost misa hrvatskoga svećenstva i njegovu bliskost sa svetim Jeronimom. Na jednom drugom mjesto još se eksplicitnije navodi da je sveti Jeronim ljudima svoga jezika podario sve psalme in linguam sclavonicam.
Papinski dokument
Znatno stariji od toga povezivanja Jeronima i hrvatske liturgije bio je vjerodostojan dokument iz 1248. godine. U njemu Inocencije IV. piše poslanicu, odnosno odgovor na prethodno pismo, senjskom biskupu Filipu. Ovdje papa, ne okolišajući kaže da “u Slavoniji (dakle zemlji Slavena s druge obale Jadrana, dakle Hrvata) ima posebno pismo, za koje svećenstvo one zemlje tvrdi da ga ima od blaženoga Jeronima te se njime služi u vršenju bogoslužja”. Rimski papa nije izravnije mogao reći da se u zemlji Hrvatskoj i vjernički puk i njegovi svećenici koriste glagoljicom, za koju vjeruju da ju je za njih stvorio sveti Jeronim. Izravnije i hijerarhijski posve jasne potvrde tradicije o jeronimskoj jezičnoj baštini Dalmacija i Hrvatska nisu mogle dobiti. Povijesna je istina da su Hrvati, a eto i sam papa, to pismo i taj liturgijski narodni jezik ne jednom nazivali Jeronimovim!
Iz 14. stoljeća potječe, u istom duhu napisan, kraljevski navod jeronimske tradicije. Taj iskaz stiže iz pera njemačkorimskoga cara Karla IV. On pak izlaže stav prema kojem je sveti Jeronim prevodio Sveto pismo na dva jezika. Jedan je bio njegov materinski slavenski. Car Karlo IV, češki kralj i car Njemačkoga Rimskog Carstva koji je stolovao u Pragu, to izjavljuje u povodu naseljavanja hrvatskih glagoljaških redovnika u praški samostan Emaus.
U tom spisu objašnjava dovođenje hrvatskih glagoljaša u češku prijestolnicu: “Ustrojiv u tom samostanu opata i braću koji će u budućnosti biti obvezani služiti i vršiti bogoslužje na slavenskom jeziku, naime iz poštovanja i na uspomenu preslavnoga poznavatelja vjere, blaženog Jeronima Stridonjanina, istaknutog učitelja i izvrsnog prevoditelja i tumača Svetoga pisma iz hebrejskog na latinski i slavenski jezik, jer od toga je slavenskoga opet potekao govor našega češkog kraljevstva.”
Legenda kao zaštita
Hrvatskim glagoljašima jeronimska je legenda bila stoljetna zaštita od napadaja latinskoga klera i moćnika kojima su ti svećenici služili. Oni su, naime, Hrvate željeli podvrgnuti sebi tretirajući ih kao nedoraslu djecu. Legendu o Jeronimu glagoljaški su pisci prenosili u brojnim rukopisnim zbornicima.
Jedan od najslavnijih je Petrisov zbornik. U njemu je u 15. stoljeću prepisano mnogo starije Čtenje svetoga Eronima Hrvatina. Ovdje se navodi i legenda o svečevu ocu Euzebiju. On je, prema tom izvoru, i sam zadužio slavenski jezik i pismo. Glagoljaši u svojim tekstovima spominju Jeronima kao svoga zašćititela, a nazivaju ga dikom jazika harvatskoga.
Nešto mlađoj Jeronimovoj popularnosti u Hrvatskoj znatno je pridonijela venecijanska knjižica Vita et transitus sancti Hieronymi, tiskana 1485. godine. Tek nešto izmijenjena, prevedena je i objavljena u glagoljaškoj tiskari u Senju 1508. godine. Od tada je ta hrvatska knjižica postala ključni izvor o Jeronimu na materinskom jeziku. Kako među svećenstvom, tako i u puku te među obrazovanim ljudima.
U toj knjižici sabrani su raznovrsni tekstovi o svetom Dalmatincu. Ona se sastoji od jedne svakako apokrifne Euzebijeve poslanice biskupu Damasu o smrti Jeronimovoj i tobožnje poslanice svetoga Augustina Ćirilu, biskupu jeruzalemskom. Tu je i tekst pripisan svetom Augustinu o Jeronimovim čudima. Središnja tema zbornika svečeva je smrt i njegov prijelaz u nebeski mir. Odatle su sastavljači dosta pozornosti posvećivali Jeronimovim čudima, od kojih su se neka zbivala u Troji. U izdanju je tiskana i dvanaesteračka pjesma o svecu pripisana Marku Maruliću.
Domovina svetog Jeronima
Kao dokaz koliko je sveti Jeronim stoljećima bio urastao u hrvatsku stvarnost može nam poslužiti spomen na jedan događaj. Taj se ni po čemu ne izdvaja od stotina sličnih u kojima su se Hrvati našli osjećajući spasonosnu blizinu svetoga Jeronima i njegovih djela. Baš ga zbog toga treba spomenuti.
Tekla je godina 1654. U Madridu je tiskom izišao prijevod hrvatskoga književnika Vicka Bratutovića s turskog na španjolski jezik. Predgovor toj knjizi, kojoj je naslov bio Ogledalo političko i moralno za vladare, napisao je tamošnji cenzor, stanoviti fra Benito de Ribas. On u tom tekstu, želeći objasniti nešto o autoru prijevoda, kaže: “Sveto je pismo po svetome Jeronimu postala latinsko. Pisac knjige potječe iz njegove rodne zemlje. Danas se ona zove Ragusia, dok se tada zvala Dalmacija, domovina svetoga Jeronima.”
Iz tek nasumce izabranih spomena svetoga Jeronima vidljivo je da je njegova domovina, jednako nekoć kao i danas, bila Dalmacija. Međutim, s tom su se svečevom domovinom, bila riječ o Dubrovniku, Istri, Međimurju ili Dalmaciji u užem smislu, povezivali svi Hrvati. Zbog toga, reći ćemo još jednom, danas je domovina svetoga Jeronima čitava Hrvatska. Posebice je to jedina hrvatska upravna jedinica u kojoj je sačuvano ime Dalmacije – županija Splitsko-dalmatinska.
