Drvena kapela Marije Kraljice Mira i sv. Antuna Padovanskog i danas stoji okružena s desetak drvenih trošnih kućica koje su nekoć činile jedno od posljednjih prognaničkih naselja u Hrvatskoj.
Sve do konca prvog desetljeća ovog stoljeća, u medijima se periodično znao pojaviti članak o tome da su žitelji naselja dobili humanitarnu pomoć od neke strane organizacije, pa bi ih novinari pitali kako im je, kako su živjeli? Njihov je odgovor bio isti, pomagali su na oranicama, neki radili sezonske poslove i teško prihvaćali činjenicu da toliko godina od rata još nisu kod kuće.
“Prognaničko naselje Pisarovina”, kako se ono naziva u službenim dokumentima, izgrađeno je tijekom 1993. godine donacijom švedske vlade kako bi se smjestili Hrvati prognani iz Lasinje i Topuskog.
Kako je crkva održala župljane
Pred Božić hladne 1994. godine, iz zagrebačke bogoslovije u naselje stiže i svećenik Stjepan Bradica koji se angažira na izgradnji crkve. Zahvaljujući donacijama iz Austrije, Njemačke, Švicarske, Italije i Hrvatske, crkvu je već 8. travnja 1995. godine blagoslovio kardinal Franjo Kuharić.
I tako je u naselju počeo teći život, a u crkvu u središtu naselja položili su drevni kip sv. Antuna starog oko 150-160 godina kojeg su donijeli uz svoje župe Lasinja.
S vjernicima je putovao i kip. Najprije u Pisarovinsku Jamnicu, zatim u bogosloviju u Zagrebu, pa u Brezovicu kod karmelićanki, zatim u prognaničko naselje u Pisarovini, da bi se na koncu vratio u Očev dom u Lasinju.
Danas, taj se kip posebno svečano štuje na blagdan sv. Antuna, kada ga u procesiji nose djeca.
Nakon povratka mještana u Lasinju, stigli su neki drugi izbjeglice, kroz naselje ih je prošlo na tisuće, sve do 2009. godine kada je u njima još živjelo dvadesetak izbjeglih obitelji bosanskih Hrvata. Oni su bili zadnji stanovnici tog izbjegličkog naselja u kojem od tad kao da stoji vrijeme.
Umjesto livada i obližnjih kuća, okoliš se u međuvremenu promijenio. Stotinjak metara dalje nalazi se poslovnica trgovačkog lanca u neprilici, na drugoj strani nalaze se pogoni za proizvodnju mineralne vode.
U naselju nema živih i vrijeme čini svoje, kućica je sve manje no crkva stoji, zaključana i sama. Čekajući administrativnu odluku o svojoj sudbini.
