Legende o silnom blagu zakopanom u nekom drugom vremenu, sklonjenim umjetninama i podzemnim hodnicima koji povezuju različita mjesta pronalazimo u brojnim pričama lokalnog stanovništva i bilješkama istraživača koji su svojevremeno čuli i zabilježili slične priče.
Kod svake pojedine priče, gotovo je nemoguće pronaći pravi izvor i otkriti pravo stanje. Često, pronalazak pravog blaga o čemu povremeno izvještavaju mediji i počinje narodnom predajom. S druge strane, ta narodna predaja ne mora biti točna što ne sprječava one željne brze i lake zarade, ili samo slave, da se bace u potragu koja često znači devastaciju ruševina.
Često nastupajući pod egidom istraživača, potkopavali su zidove, rušili podrume, provaljivali u grobnice i skromnim ostacima brojnih plemićkih gradova nanesena je nepopravljiva šteta. Na tragove takvih “istraživača” nailazimo na brojnim mjestima diljem Hrvatske, i na anegdote vezane uz njihovo djelovanje.
Prilika je s tim u vezi podsjetiti na zanimljivu ličnost, amatera arheologa, dugogodišnjeg istraživača Medvedgrada, Milana Devidea, koji je zatekao jednog takvog tragača kako ruje po ruševini i upitao ga što radi, a ovaj mu je odrješito odgovorio: “Tražim zlato kak’ i ti.”
Uvrijeđen i ogorčen takvim ponašanjem, taj mu je entuzijast, iako štetan, ali uvijek potican dobrim namjerama, odgovorio: “Za razliku od tebe koji tražiš zlato medvedgradskih gospodara, ja tražim njihov drek.”
Priče o zakopanom blagu
Prvu priču o sličnim tragačima zlata po ruševinama jednog našeg plemićkoga grada, a koja je kružila Zagrebom 1753., zabilježio je povjesničar i teolog Baltazar Adam Krčelić: “Još prošlih godina, nekako oko g. 1753. bio se proširio glas, da je Jelačić s građaninom Karlom Softićem na više mjesta tražio blago i da je stvarno kopao u Vlaškoj ulici kod svog predija i na drugim mjestima, što ni on sam nije poricao.. Po savjetu neke vračare tražio je blago u napuštenoj tvrđavi Medvedu i tu kopao. Neki dječak iz pučke škole , podrijetlom iz Istre, koji je živio od prosjačenja i od milosti samilosnih Zagrepčana, inače nakazan, jer je imao grbavo tijelo i bio zgrčen posvuda osim na licu, bio je od njih unajmljen za kopanje blaga na Medvedu. Otada ga nitko više vidio nije. Neki su govorili da ga spomenuta dvojica ubila i upotrebila njegovu krv za svoj posao, neki opet da ga je ugrabio vrag, ili, što je vjerojatnije, da je pao u jamu i tu bio pokopan.”
Uz priče o zakopanom blagu najčešće su legende o postojanju tajanstvenih prostora i posebno tajnih prolaza, ili o tajnim tunelima. Koliko lokalno stanovništvo čvrsto vjeruje u istinitost priča o tajnim tunelima, prolazima ili prostorima, najbolje je pokazao slučaj jednog ozbiljnog izvođača građevinskih radova, koji je bio u tolikoj mjeri uvjeren u staru usmenu predaju da je i sam tvrdio da je kao dječak prolazio tunelom koji je povezivao Stari grad u Kostajnici s franjevačkom crkvom na suprotnoj obali Une.
Razuvjerio se tek kada je otkriveno da su dijelom zazidana dvostruka vrata u četverokutnoj kuli izdignuta nekoliko metara iznad rijeke vodila prema drvenom mostu, a ne tunelu.
Tako je jedan od najuglednijih povjesničara Emilij Laszowski, vođen narodnim vjerovanjima i pučkim legendama, istraživao odvodni kanal u dvorištu Staroga grada u Ribniku u namjeri da otkrije radi li se o podzemnom tunelu;
“U ravnom dvorištu viđa se trag podzemnog hodnika, koji je vodio pod sjeveroistočnu kulu, nu danas je stranom zasut, stranom opet služi kanalom.”
Njegovo istraživanje kritizirao je Drago Miletić u svojoj knjizi “Plemićki gradovi kontinentalne Hrvatske” (2012. godina) napisavši kako Laszowski nije prepoznao ni srednjovjekovne zahode izvedene unutar debljine ribničkoga pročeljnog zida te da je njihove skromne prostorije objašnjavao posebno tajnim mjestima: “Zapadni dio grada imade mnogo tajnih odaja i hodnika u zidu, za koje se pripovijeda, da vode izvan grada čak u Ozalj i Novigrad.”
Mnogi povjesničari koji su odrasli u starom zdanju vjerovali su u kazivanja starih, a jedan od njih je i Ivan Devčić koji je, pri istraživanju Sokolca u Brinju napisao da su “starci kazivali o podzemnom hodniku, koji je vodio iz te kule na sve strane tvrdjave…., da je na onome mjestu u tvrdjavi, gdje muklo tutnji, kad udaraš o tle, usvodjen prostor, te drže, da je to rimska pivnica, u kojoj leži pohranjeno silno blago.”
Brojna druga mjesta čuvaju i neke druge tajne, no od blaga do danas često ne ostaje ništa, a njihovi pravi, istinski pronalazak često je posljedica puke slučajnosti.
