Moj muž iša iz lova. U jedan sat u noći. Iša i ondak je vidija procesiju. Vidija procesiju od krugla di iđe iljada svića. Priko svega umca, i ka’ je došla, umakla vamo na guvninu, više kod brda, nije moga više vidit dalje. Doša je doma i kaziva, ka’ je dođa u kuću. Kaziva kako je vidija. I unda mi govorimo svi i ove jetrve koje su bile, kaže: To je đinska vojska!
Ovako glasi samo jedno od brojnih kazivanja koja govore o đinskoj vojsci zabilježenih u donjoneretvanskom kraju. Opisuje se i kao procesija mrtvih, povorka davno poginulih vojnika, pa i nemirnih duša pokojnika koji se pretvaraju u životnje i tako donose nesreću živima.
Neki kazivači džinsku vojsku opisuju i kao skupinu demona no jedno je sigurno, u predaji je tu riječ o bićima koja postoje u svijetu umrlih. Džinska vojska u nekim predajama izlazi iz vode, često iz olupine ili potopljenog grada te se tako stvara predodžba o njihovu životu na “drugoj strani”. Izranjanjem iz vode ona simbolički probija meku opnu koja dijeli ta dva svijeta.
“Di je Nike Ćope kuća u Kominu, ondi je džinska vojska isplivala iz vode. Vidili su – iđe narod, iđe vojska na konjima, a svak muči, tišina. To su izgubljene duše. O gospe ti, ko je sada živ, ko je to vidio…”
U rukopisnim zbirkama Maje Bošković Stulli iz 1956. i 1964. godine može se pronaći veliki broj zapisanih predaja o džinskoj vojsci, a o njoj piše i Denis Vekić sa poslijediplomskog studija Kroatistike u Zagrebu koji navodi kako je u samom nazivu vidljv turcizam te se može pretpostaviti da je ime i motiv došao u donjoneretvanski kraj iz Hercegovine u kojoj su zabilježene česte predaje o džinskoj vojsci.
Inače, Džini se javljaju u vjerovanju muslimanskih naroda i može ih se smatrati vrstama demona arapskog svijeta koji su široko poznati kroz cijeli islamski svijet, posebno na prostoru Sahare i sjevernog i sjeveroistočnog Mediterana. Prema tradiciji i učenjima Kur’ana, nastali su od vatre i stvoreni su prije čovjeka.
Različita kazivanja
“Jedan čovjek kad je spava, to je Tica stari,došla je džinska vojska i digli su mu nogu. On se pipnija i nema noge. Onda je on spava, i opet su mu metli nogu. On kad se je digao, vidio je džinsku vojsku di trči i on se pripa i umalo mu nije kosa opalas glave…”
Predaje o džinskoj vojsci često su vrlo kratke i sažete, te uglavnom navode i kako osoba koja vojsku susretne, na neki način strada. Bilo da je riječ o fizičkoj boli, sakaćenju ili smrti.
Denis Vekić tako bilježi kako općeniti opisi džinske vojske variraju od kazivača do kazivača, pa tako neki opisuju zvonjavu zvona po kojoj se ona prepoznaje. Drugi pak, navode kako je vojsku moguće prepiznati po topotu konja i nesreći koja ona ostavlja. Pojedinci tako zaziru od susreta s ovim bićima i percipira ih kao prenosioce nesreće. Uočavaju se motivi transformiranih duša mrtvih ljudi i demona u životinjskom obliku što je, u ovom slučaju, motiv orijentalnog podrijetla.
“Jedan je sreo džinsku vojsku. I kada je vojska prolazila mimo nj’, i jedan je mačak veliki vako mimo nj’ prolazio, i on je udario ga nogon. I kako ga je
udario nogon, čin je došo doma, osto nogon sakat. Nije više mogao krećat š njomen. Nema više, gotovo…”
Motiv mrtvih koji izranjaju iz voda i močvara može se povezati s percepcijom vode kao medijatorskog sredstva između podzemlja i svijeta živih i močvara kao toposa na kojima su nekada bili gradovi poput antičkog Norina koji se, prema predaji, usio, propao u močvaru.
Iz tog motivskog bazena, zaključuje Vekić, kazivačima donjonetervanskog kraja nije bilo previše čudno što mrtve vojske izlaze iz vode i močvare jer i danas pripovijedaju priče o potonulom gradu čiji se zidovi mogu vidjeti u vodama močvare iz trupe za vrijeme burovitog dana.
