U narodu, crni ovan značio je ili skoru smrt onoga tko bi ga vidio ili bi predstavljao vraga koji odnosi duše u pakao. Motiv crnog ovna u predajama donjoneretvanskog kraja pak, javlja se u specifičnom tematskom spektru.
Naime, kazivači ga u motivskom smislu često spominju vezano za smrt djevojke koja je izgubila život u vodi ili kakvoj jami. Kad se govori o motivu crnog ovna, pripovijeda se o nesretnoj smrti, samoubojstvu, nesreći i nekoj nedaći.
Motiv smrti u vodi ili u jami u koju je crni ovan bacio djevojku ili je pak u jamu povukao ponavlja se i u sličnim predajama. Tako je zanimljiva i predaja o crnom ovnu koju je zapisao Denis Vekić u svojem istraživanju narodnih vjerovanja u dolini Neretve.
“Divojka se bacila i utopila u Norilju. Doša je iz Splita norilac i on je naša. I kaže: „Eto van je tute, ja ne ulazin. Kraj nje stoji crni ovan rogovi mu od metra svaki, jedan s jedne, jedan s druge strane. Ja van doli više neulazin.“ Unda je jedan čovik uzeja osti, namota joj robu oko ostiju i izvuka je vanka…. To ti je bilo šezdeseti` godina.
U ovom slučaju, to je demon ili zlo biće koje svojim prisustvom, po narodnom vjerovanju, odnosi dušu osobe koja se ubila, dakle dušu koja nije zaslužila prebivanje u raju.
Poistovjećivanje crnog ovna s vragom, koji je u narodnim predajama također crn i rijetko crven, uobičajeno je za cijelo stanovništvo doline Neretve. Isticanje moći crnog ovna/vraga najviše se očituje u mistifikaciji njegovih velikih rogova. Rog je čest simbol snage u mnogim društvima, a percipira ga se simbolom muške moći.
Također, ovnovi rogovi dovode se u vezu s moćima onih koji su nalik bogovima ili kraljevima: ovnovi rogovi su bili znakovi suvereniteta i bili su smatrani simbolima bogova i onih koji su nalik kraljevima.
Prastari ostatak slavenskog vjerovanja
Rog kao simbol moći kod vraga prenesen je u ovom kontekstu na crnog ovna. Najzanimljivije je to što se crni ovan najčešće pojavljuje u pričama gdje se vrhunac razrješava na riječnom dnu. Ta neobičnost u kojoj ovan živ stoji na dnu riječnog korita duboko ispod površine, te se postavlja u ulogu vladara tog područja, ukazuje na nimalo slučajnu poveznicu između crnog ovna i slavenskog boga stoke i podzemlja – Velesa ili Volosa.
Crni ovan se u simboličkom i značenjskom smislu može povezati s Velesom jer se upravo on po predaji znao preobraziti u životinju. Veles živi u dnu svijeta u vodama, vladar je podzemlja, zaštitnik sve stoke i pastira i njihovog blaga, a prikazivan je u raznim oblicima životinja. Potrebno je naglasiti da je ovan iz predaja drevni ostatak vjerovanja u Velesa kao boga voda i zagrobnog života koji je s kršćanskim prodorom poistovjećen s vragom.
Simbolika ovna je također vrlo bitna za razumijevanje dubljeg smisla ovih predaja. Ovan u simboličkim predodžbama starih kultura često predstavlja žrtvenu životinju, ali i simbol muževnosti i plodne snage.
Crni ovan kao vizualizirani lik demona koji dolazi na groblje kako bi uzeo kožu umrlog također je prisutan u predajama donjoneretvanskog kraja. Zanimljivo je kazivanje koje opisuje dva crna ovna koja dolaze u paru kao predstavnici podzemnog svijeta, pakla.
„E, kad je on došo, sjeo na greb –istina što fratar kaže. Sjeo, obasuo se soli, stavio štap preda se, dođoše dva crna ovna, njuškaju.Kaže:-Ovde neđe smrdi duša, ovdje neđe smrdi duša –sve jedan drugomu govori. E, ovi se ustravio, raste mu kapa na glavi. Ali ne bježi. Sluša isto onako kako mu je fratar naredio. Ka(d) dođoše, izvadiše iz greba onoga, sadriše mu kožu.”
Dolina Neretve zadržala je mnoga vjerovanja u niža bića slavenske vjere poput vila, divova, vukodlaka, vještica i mora. Crna magija također je zastupljena u kazivanjima. Obično je to ona magija kojom se služe vještice za osobnu korist. Vještice su bile odbačene od društva i na njih se gledalo s nepovjerenjem, a obilježene su kao negativne osobe jer su svoju moć, po predaji, dugovale samom vragu.
Još je mnogo neistraženih i neobrađenih tema vezanih uz Neretvane i njihovu dolinu dok je poganska baština nešto o čemu se znanstveno gotovo i nije pisalo. Specifičan melos koji proizlazi iz ovog hrvatskog kraja odiše tradicijom i starom baštinom koja se u velikoj mjeri čuva gotovo nesvjesno i prihvaća „zdravo za gotovo“ te je na dobrom putu da se izgubi zajedno sa starijim stanovništvom.
