in

Vrančić je u svijet otišao mlad i vodio buran život, a kad je pronašao Spomenik iz Ankare, njegovo mjesto u povijesti bilo je osigurano

Wikipedia Commons

15. lipnja 1573. godine u Presovu, u Slovačkoj, umro je Antun Vrančić, hrvatski patricij, crkveni prelat, diplomat, pisac, nadbiskup i kardinal.

Nekoliko dana prije smrti Vrančić je primio obavijest od Pape da je imenovan kardinalom. Pokopan je, po vlastitoj želji, u crkvi Sv. Nikole u Trnavi, slovačkom gradiću udaljenom 50 kilometara od Bratislave, odnosno nekadašnjeg Požuna, u kojemu je inače često boravio.

Antun Vrančić je mlad otišao iz rodnog Šibenika u svijet i proživio buran život. Kao mladić otišao je u Ugarsku, gdje je proveo veći dio života. Studirao je u Padovi, Beču i Krakovu. Kao tajnik ugarskog kralja Ivana Zapolje putovao je po cijeloj Europi u raznim diplomatskim misijama.

Putopis Antuna Vrančića

Kad je došao u sukob s ljudima oko dvora, preselio se u Beč, gdje je postao savjetnik kralja Ferdinanda I., koji ga je 1553. poslao u Carigrad da sa sultanom Sulejmanom pregovara o miru.

U Carigradu je ostao četiri godine. U znak zahvalnosti za uspješno obavljenu misiju kralj ga je imenovao biskupom jegarskim (naslov je nosio 17. srpnja 1560. – 25. listopada 1570.) i kraljevskim savjetnikom. Dotada je bio i biskupom pečuške biskupije (1554.-1557.).

Na brojnim putovanjima sakupljao rimske natpise na Balkanu, a tijekom spomenute diplomatske misije u Otomanskom Carstvu, zajedno s poznatim flamanskim humanistom A. B. Busbecqom u Ankari je pronašao Augustov autobiografski spis Djela božanskog Augusta (Res gestae divi Augusti), kasnije nazvan Spomenik iz Ankare (Monumentum Ancyrānum).

Kako ga je Vrančić prvi i tiskao, to je ovaj natpis danas poznat i kao Codex Verantianus. Vrančić je važan kao književnik koji je pisao pjesme, putopise, rasprave, ali je najznačajnija njegovo dopisivanje s mnogim ondašnjim slavnim ljudima, kao što su Erazmo Roterdamski, Nikola Zrinski, Philipp Melanchthon i drugi.

Branko Vodnik javio se u trenucima prijelomnima za hrvatsku književnu kritiku, no svoje najvažnije djelo nije stigao završiti

Zlatno doba obrta: najugledniji majstori urari cijele monarhije tada su zbog ljubavi izabrali Zagreb, i nisu bili jedini