Samo tridesetak kilometara od Zagreba, na južnoj strani nekadašnjeg naselja Popov dol kojeg je 1911. godine zadesila velika katastrofa i danas postoje ruševine zgrade župnog dvora i kapelica Sv. Matije. Uslijed velikih kiša, odrona i otvaranja pukotina u zemlji u tri dana nestalo je cijelo naselje koje se nalazilo u udolini ispod sela Poljanica između dva hrpta sjeveroistočnog dijela Plešivice u Samoborskom gorju.
Ti proljetni dani 1911. godine za mještane Popov dola bili su kobni, a kako je došlo do katastrofe saznajemo od tadašnjeg župnika Roka Kučasa koji je sve zapisao u župnoj Spomenici i od njegovog kapelana Ivana Stankovića koji je otkrio detalje u Samoborskom listu 1912.
Rano u proljeće počeo se topiti snijeg i padati sitna kiša. Tako se od travnja do lipnja, zbog naglog topljenja snijega i obilnih proljetnih kiša na prostoru od sela Poljanice do sela Popov dol počelo formirati klizište. Klizanje terena odvijalo se u 2 etape, a zanimljivo je da se događalo baš u vrijeme dvaju velikih kršćanskih blagdana – Uskrsa i Tijelova što je kod domaćeg stanovništva izazvalo vjerovanje u svojevrsnu Božju kaznu. Naime, ukraden je kip s mjesta u jednoj od zidina starog grada Okića, a navodno su ga ukrali stanovnici Popov dola.
Kako je zemlja pucala i puzala tako se na nekim mjestima dizala, a na nekim spuštala. Iznad gornjih kuća rasla je hrastova šuma Pavlaka čiji su se veliki hrastovi počeli rušiti, nakon čega ih je zemlja pokrila i tako nastavila puzati prema kućama.
Od Velike Srijede (12. travnja), pa do 15. travnja žitelji gornjeg sela bježali su iz svojih kuća u obližnja sela. Vrijeme se poslije Uskrsa primirilo, kiša je prestala padati i mještani su se vratili u svoje domove.
No, 10. lipnja 1911. opet je počela padati kiša koja je trajala danima. Tlo je počelo ponovo pucati i puzati sve jače i to kroz cijelo selo. 14. lipnja u noći počele su škripati drvene zgrade, a zidanice pucati i nagibati se. Na sam blagdan Tijelova (15. lipanj) zidane su se zgrade počele rušiti, a drvene još jače nagibati. Mještani su bježali od straha, tjerali životinje, odnosili pokućstvo, odjeću, samo da spase što se spasiti dade.
Vlasti su pritekle svom energijom u pomoć. Oružnici su iz svih sela tjerali ljude da razruše do kraja kuće i da svu građu odvezu na sigurna mjesta. Bilo je zaposleno stotine ljudi i kola. Za tri dana nestale su sve kuće, a drvena je građa odvezena uz put do crkve i prema Repišću. Tako je nestalo naselje Popov dol.
U vrijeme stradanja naselja župni dvor i kapelica ostali su potpuno očuvani zahvaljujući smještaju izvan područja klizišta. Sam župni dvor (sagrađen 1870. – ih) ostao je u funkciji još sedamdesetak godina nakon propasti naselja kad se, kao posljednji stanovnik, iz njega iselio župnik Juraj Župančić (1981. godine) i preselio se u novoizgrađeni župni dvor u Repišću.
Istovremeno se prestala koristiti i kapelica, kulturni spomenik izgrađen u prvoj polovici 18. stoljeća.
Svega nekoliko dana nakon tragedije povjerenstvo tadašnje zagrebačke županije došlo je ustanoviti razmjere katastrofe. Upućen je zahtjev tadašnjoj Hrvatskoj zemaljskoj vladi i banu Nikoli pl. Tomašiću da odobri novčanu pomoć ali i skupljanje milodara na području tadašnje Hrvatske kako bi se pomogla izgradnja novog naselja za stanovnike nestalog Popov dola.
Od tadašnjeg župnika Roka Kučasa, načelnika Šolića te mještanina Jure Valečića zatraženo je da počnu sa sakupljanjem milodara i traženjem lokacije za izgradnju novog naselja. Tako je u kolovozu 1911. godine postavljen prvi kamen temeljac na kući Jure Tandarića da bi do Božića iste godine već sve kuće bile izgrađene. Gospodarske zgrade stanovnici nekadašnjeg naselja sagradili su od materijala koji im je ostao od srušenih stambenih i gospodarskih zgrada.
Novo izgrađeno naselje nazvano je Okićka sveta Marija koje je u vrijeme Jugoslavije, nakon Drugog svjetskog rata (1947.), preimenovano u Novo Selo Okićko i danas je jedinstven primjer seoskog urbanizma s početka 20. stoljeća u Hrvatskoj.
Popov dol prije 1911.
Popov dol je, prije stradavanja 1911. godine, brojio oko 180 stanovnika koji su živjeli u 25 domaćinstava. U ranijim godinama, u njemu je bilo pet obiteljskih zadruga: Tandarići, Koludri doljni zvani Zvonari, Koludri gornji zvani Kruhani, Farteki, obiteljska zadruga Kelečići (plemeniti) i braća Kelečić zvani Jurišani (koji su se odvojili od spomenute zadruge Kelečić).
Naselje je spadalo pod župu Okićka Sveta Marija, a tadašnji župni dvor te kapelica Sv. Matije nalazili su se na njegovoj južnoj strani.
Prema arheološkim nalazištima na tom području otkriveni su prapovijesni i rimski grobovi s predmetima iz 4. stoljeća (poput narukvice čiji krajevi završavaju u obliku stiliziranih zmijskih glava) prema čemu je zaključeno da se nekada na lokaciji Popov Dol nalazila nekropola na kojoj su se pokapali stanovnici obližnjeg refugija.
