Opsjednutost magičnim, neobjašnjivim i čudnim pojavama nije bilo samo hrvatska posebnost. Praznovjerje je bilo popularno u čitavoj ranonovovjekovnoj Europi.
U to vrijeme astrologija je bila stalna tema novina, periodičnih izdanja i zbornika poput Teatrum Europeuma koji je izlazio od 1627. do 1738. i bio svojevrsna kronika događaja tog vremena.
Tako putopisac Freiderich Wilhelm von Taubea putujući kroz Slavoniju i Srijem primjećuje kako su tamošnji stanovnici bili iznimno skloni praznovjerju i vradžbinama. Napisao je knjigu “O Slavoniji i Srijemu” na njemačkomu jeziku koja je objavljena u Leipzigu 1777. godine. Ta je knjiga dugo bila jedina i osnovna informacija o tim područjima pa je ostatak Europe dugo poznavao Slavoniju i Srijem onako kako ih je opisao Taube.
Teško kretanje, jezične barijere i fragmentirane informacije kod stanovništva ovih prostora izazvalo je dodatno nepovjerenje koje je često klizilo u ono što danas zovemo praznovjerje, no u to doba bilo je vjerovanje.
Što je praznovjerje, a što vjerovanje?
Iz tog razloga suvremena etnologija i kulturna antropologija napustile su termin praznovjerje podrazumijevajući da je subjektivan, ovisan o vjerskom uvjerenju onoga tko donosi sud o nekom vjerovanju, odnosno odlučuje je li riječ o pravoj vjeri ili o pukom praznovjerju.
Umjesto toga u hrvatskoj etnologiji upotrebljavaju se pojmovi pučka (narodna) vjerovanja, oprjeka kršćansko: nekršćansko i slični termini.
Tako se primjerice, u Banskoj Hrvatskoj narod užasavao prvoga ponedjeljka u travnju, jer se smatralo da je tada Kain ubio Abela. Prvog dana kolovoza također se trebalo čuvati jer je to bio datum kada je razorena Sodoma i Gomora.
Kapetani su primjerice , na brodovima često držali svinje jer se vjerovalo kako bi svinje u slučaju brodoloma uvijek plivale prema najbližoj obali.
Bubamara je pak, nagoviještala sreću kad bi sletjela na ruku. Djevojke su vjerovale da će se udati u mjesto koje se nalazi u smjeru u kojemu je bubamara odletjela, ako bi postavile pitanje “Frrr(ni), baka, kaži, ne laži di ću se udat?”
Primjeri su bili nebrojeni, od onih benignih pa do onih koji su sijali opći strah. Hodočašća, svete mise, zavjeti i slično bili su najbolji lijek i uslijed takva ozračja ne iznenađuje prisutnost procesa progona vještica.
Početak progona
Prema vjerovanjima, one su se nalazile posvuda i vrlo često to su bili prvi susjedi, neprilagođeni ili pojedinci koji su nekomu zbog nečega zasmetali. Prvo nevrijeme, loš urod ili epidemija bili su dovoljni za optužbu kako nepoželjni opće s vragom i nanose trajnu štetu zajednici.
Najjači progoni vještica Banskoj Hrvatskoj i Slavoniji događali su se krajem 17. i sredinom 18. stoljeća. U Zagrebu su se procesi vodili tijekom čitavog 18. stoljeća.
Bezumlju na kraj stala carica Marija Terezija 1756., a od 1758. u hrvatskim zemljama sudski progoni nisu više zabilježeni.
Progoni protiv vještica, čaranja, magija i drugi oblici vjerskih zastranjenja nisu zaobišli ni prostor istočnojadranske obale. Uz središnju mletačku magistraturu koja je bila zadužena za sprječavanje i otklanjanje svakog oblika praznovjerja – Santo Uffizio – središta inkvizicijskih sudova bila su uspostavljena i u Zadru i Kopru.
Iako se najviše procesa u Svetom oficiju vodilo tijekom 17. stoljeća, navest ćemo primjer procesa protiv Katarine Colombe iz Zadra koji je vođen u Mlecima 1721/1722. godine. Iskazi svjedoka Katarinu su teretili za bavljenje magijom, prodavanje duše đavlu te širenje recepata za privlačenje naklonosti.
Najbolji lijek takvom stanju svijesti država je pronalazila u poticanju obrazovanja koje je praznovjerje vremenom pretvaralo o vjerovanje, pa je tako danas ponekad vrlo teško napraviti razliku jer svako mjesto i dalje njeguje specifične običaje temeljene na baštini krajeva u kojem se nalazi.
