Mala, domišljata i prepredena bića zvana patuljci imaju magijsku snagu koju koriste kako bi se obranili od zlih divova i ostalih opakih bića. Mogu se sresti u šumama i pećinama, a žive ispod zemlje, gdje se kreću tajnim podzemnim hodnicima.
Patuljci se često susreću u germanskoj mitologiji, stanuju pod zemljom u brdima, oni su rudari, kovači, čuvari blaga, obično naklonjeni ljudima, ali katkad i zlobni (kao u priči o Snjeguljici, odnosno suprotno u priči o Cvilidreti). U slavenskoj mitologiji zamišljaju se kao maleni ljudi, duhovi domaćeg ognjišta (domovoj, domovik, domaći – možda duhovi predaka), zaštitnici stoke, polja, šumski duhovi, patuljčići u jezerima i močvarama.
Izgled patuljaka u narodnim predajama zna biti različit, ovisno o kulturi i vremenskom periodu. U Hrvatskoj ih zovu Palčeki, Polovanjeki i Patulci i dio su slavenskih vjerovanja. Moguće je da su ova tri imena uspomena na isto nadnaravno biće, ljude mala rasta, ali ih se ovisno o kraju razlikuje.
Priče o hrvatskom palčiću razasute su na relativno velikom prostoru- Osijek, Varaždin, Gotalovo, Ćićarija, Kastav, Vukomeričke Gorice, a redom imaju slične situacije u kojima se on pojavljuje, pa ih zbog toga možemo smjestiti u drevnu tradiciju. Poznat je i pod imenom: macić, malik, malić, kepec, starmal.
Palčeki su čuvari blaga. Žive usred žitnih oranica u grmovima i grabama na polju, gdje imaju malena sela i zajedno s krtovima skupljaju ljetinu za duge zimske dane koje provode pod zemljom.
Veličine su palca. Mogu se uvući kravi ili volu u uho i biti dobri pomagači dobrom gospodaru. Lukavi su i posjeduju svakakve moći pa će često iz nevolje spasiti one koji se za njih brinu.
Jedna priča iz Preloga govori o Palčeku, dječaku veličine palca, koji je sa svojim roditeljima živio u velikom siromaštvu sve dok ga jednoga dana nije kupio neki čovjek. Otac ga je pristao prodati jer je Palček rekao da će se ionako ubrzo vratiti kući. Tako je i bilo, pobjegao je od nove obitelji, vratio se kući, a njegova se obitelj obogatila. Palček je pravi junak jer je osigurao sreću i blagostanje svojoj obitelji. Njegova karakterizacija vrlo je jednostavna, opisana je samo njegova veličina.
Matija Valjavec u pripovjetci „Palček” donosi kazivanje o majci koja je nakon oranja s vragom izgubila svu djecu i prosi Boga da joj podari sina kak je palec. To joj je Bog dal. Palček pobijedi vraga i oživi braću.
Vid Balog u svojoj knjizi Hrvatska bajoslovlja piše kako mu je glumac Žarko Savić pričao da u Vukomeričkim Goricama, gdje živi, vjeruju u male ljude za koje Vukomeričanci misle da orju po šumi z miši i na njima jašiju i da se ženiju pak idu celi svati čez šumu.
U priči iz okolice Osijeka „Patuljci mravuljci” otac nakon oranja prodaje Palčića kojeg pojede krava, ali se ovaj nekako spasi i sretno vrati majci prosjakinji. U kazivanju pak s Ćićarije u Istri Palčić ore s volovima i sretno spasi urod i stoku. Malik s crvenom kapicom postoji i u Hrvatskom primorju, primjerice na Kastavštini pomaže ovčaru koji je obolio.
Palček je vezan uz volove ili krave koje služe oraču, ali mogu biti i sisavci koji žive u rupama pod zemljom. On pomaže majci ili roditeljima da od zlog čovjeka spasi svojinu- ili urod, ili sinove, dakle veliku dragocjenost, svojevrsno blago. I u Germana patuljci su čuvari blaga, a to čine u rudnicima pod zemljom. I naši Palčići oru ili žive u luknjama- krtičnjacima, dakle pod zemljom.
Prema Vidu Balogu, Palček ili Palčić je ravnopravno duhovno biće koje postoji u slavenskoj tradiciji, kao što je i u Germana. U oba slučaja palčići su u istoj funkciji: prvi kopaju a drugi oru zemlju, zadiru u tijelo zemlje i tamo žive.
Zašto slavenski Palčići oru, a germanski vade rudu? Slaveni su u davnim vremenima redom bili poljodjelci, a Germani uz ratničke i trgovačke poslove vrlo rano postaju vješti rudari.
Kako je germanska, slavenska ili bilo koja indoeuropska mitologija potekla iz istog korijena, možemo pretpostaviti da su gromovnici Jupiter, Perun ili Tor zapravo božanstva istih osobina, kako bogovi vrhovnici, tako i druga bića, bili oni Wasserman ili Vodenjak, Valkure ili Vile ili najzad Nibelung ili Palček.
Dok je, primjerice, u Saskoj bitan dio preživljavanja bio kopanje rudače, u Poljaka ili Hrvata bilo je oranje zemlje i uzgajanje stoke. Tako su i bića od prvotne praindoeuropske funkcije dobivale atribute koje si je pojedini narod mogao prepoznati u prirodi ili činima oko sebe. Slaveni su najdublje u zemlju ulazili oranjem ili pokapanjem, a Germani puno dublje u vrlo mračnim i neizvjesnim rudokopima.
U podzemlju živi bog Veles, a i Palček. Iz priča o Palčiću vidljivo je da on na neki način nadmudri Vraga ili nečista čovjeka (sve redom atributi Velesovi dolaskom kršćanstva). Tako možemo zaključiti da je on zapravo mali pomagač u slavenskoj legendi o bijegu Mare i Jurja iz podzemnog Velesovog svijeta . Štoviše, Palčić je odigrao ključnu ulogu krađom ključa da bi nadmudrio Velesa ili Vraga i omogućio mladim zaljubljenicima da pobjegnu.
Polovanjek je starac patuljasta rasta koji može jahati na zecu i skriva se u dupljama šumskih debla. Što zapravo radi, nije poznato ali prema pričama ne valja ga izazivati- vjerojatno je čangrizav. Prema priči iz Varaždina , Polovanjek nije mali rastom nego je podijeljen u dvije polovice jer ga je tako raspolovio Vrag koji mu je ujedno i otac.
O Patulku malo znamo, osim da je visine poput čovjekove ruke, točnije, kao od malog prsta do lakta. Predaja govori da su ljudi nekada bili silno snažni i visoki, a da će vremenom postati patulki- visine jednog lakta. U selu Gotalovo starije generacije vjeruju da su ljudi silno bili snažni, a da se vremenom kroz generacije kvare i postaju sve manji i manji. Najvjerojatnije je Patulek derivat od Palčeka ili obrnuto. Patulkom ribari nazivaju i ribu- američkog patuljastog soma, cvergla (tako ga zovu u okolici Zagreba), ali to upućuje na maleni rast, kao i sama riječ patuljak, kepec- koji se upotrebljava kao pogrdni naziv za čovjeka niska rasta.
U nastavku pročitajte staru pripovijetku o Palčiću iz okolice Osijeka koju je zapisao Jozo Vrkić u knjizi Vražja Družba.
Patuljci mravuljci
Susrele se dvije prosjakinje. U jedne djece kao pljeve, a u druge ih nema ni od korova. Pita ova druga:
– Što bih, pa da djece imam? – Uzmi ugljena, kupi ćupu, metni u nju, dobro zatvori, objesi u dimnjak. Učinila kako ju je naputila. Skine to skoro njezin muž s dima. Uzme batinu i razlupa. I djeca kao mravi mali svuda se raziđu. Rastrče se svijetom. Sutradan ode čovjek orati s mršavim volovima. Nitko mu ne ima nositi objed.
-Bože, toliko djece bilo, a sad baš nikoga. – Evo me!- poviče palčić, koji se sakrio pod metlu.- Gdje si?- mati će. -Majčice, za vratima! Našla ga pod metlom: -Hajde, pa nosi ocu objed! Mali takvi nosi, vuče mu se zavežljaj zemljom, baš kao mravu. I kad otac pojeo, prilegne na travu, a malome zapovjedi: – Ori! Sin ode i sjede u volovsko uho. Odatle upravlja volom: – Nà vole, nà, nà, drago, nà! Prođe neki gospodar. U čudu kako voli sami oru. Upita čovjeka: – Tko vama ore? – Moj sin! – A gdje je taj? – Volu u uhu. Gospodar poželje takvoga pomoćnika: – Hoćete li ga prodati? – Drage volje-reče čovjek. – Pošto? – Zlatnik. – Hoću, de! – pa ga gospodar kupi i turi u džep. Tu bješe nož. Prehodeći livadom, mali nožem prosiječe džep. Pade u travu.
Dođe gospodaričina krava. Pojela s travom toga maloga. I gospodarica muzući kravu uvijek čula kako nešto viče u kravljem trbuhu: – Muzi, muzi, samo mene ne pomuzi! Uplaše se i da će ubiti kravu. Palčić tada veli iz trbuha: – Ubij, ubij, samo mene ne ubij! Počnu parati kravu, a govori iznutra palčić: Paraj, paraj, samo mene ne proparaj! Properu crijeva, a govori palčić: – Peri, peri, samo mene ne properi!
Ustraše se napokon i bace crijeva na ulicu. Prošla tuda ona prosjakinja. Pobrala bi crijeva. A ono iz njih iskoči sin: – Beee, tu sam! – vikne majci. I ode s njom doma.
