Pet je ključnih optužbi koje su u ranome novom vijeku, od 15. do 18. stoljeća sačinjavale magijski zločin vještičarstva. To su bacanje zlih magijskih čini, potpisivanje ili ulazak u ugovor s đavlom, vještičji let, spolno općenje s đavlom i odlazak na vještičja sijela (danas uglavnom nazivano sabat).

Od ovih pet optužbi u izvorima suđenja za magijske zločine, do 16. stoljeća možemo od staroga vijeka, preko srednjega vijeka, naći jedino ovu prvu: bacanje zlih magijskih čini, uricanje ili magijsko zločinjenje, odnosno maleficij.

Većina starovjekovnih i srednjovjekovnih zakonika i statuta imaju zakonske odredbe koje se tiču nanošenja zla čovjeku, njegovom zdravlju, urodu ili stoci magijskim putem. Slučajevi suđenja za magijske zločine na hrvatskome povijesnom prostoru u 14., 15. i dijelu 16. stoljeća bili su vezani isključivo uz ovakve navodne zločine. Ostale četiri optužbe nastat će kao produkt 15. i 16. stoljeća koji će na hrvatskom prostoru uvriježiti tek krajem 16. i početkom 17. stoljeća.

Postoji nekoliko europskih predstavnika autora predreformacije, reformacije i protureformacije po ovim pitanjima u promjenama koje su se dogodile u 16. stoljeću, naspram prethodnih razdoblja rane Crkve i skolastike, a čiji radovi i mišljenja mogu poslužiti kao odraz duha vremena i njegove promjene u teološkom smislu.

Tako su u prvoj polovici 16. stoljeća, ključni predreformacijski autori francuski liječnik Symphorien Champier sa svojim djelom Dyalogus…in magicarum artium destructionem, prvi put objavljenim 1500. godine, španjolski ahiđakon i profesor teologije Martin iz Arlesa s djelom Tractatus de Superstitionibus prvi put objavljenim oko 1517. godine, talijanski pravnik Gianfrancesco Ponzinibio s djelom Tractatus de Lamiis objavljenim oko 1520. godine te španjolski teolog i matematičar Pedro Ciruelo sa svojim djelom Reprovacion de las supersticiones y hechizerias najvjerojatnije objavljenim oko 1530. godine.

Pod ključnim reformacijskim autorima možemo uzeti u obzir petoricu pripadnika protestanstske misli, unutar različitih okvira, kalvinističkih, luteranskih i anglikanskih. To je ženevski i leidenski profesor teologije Lambert Daneau, autor knjige Dialogus de veneficis, objavljen 1574. na latinskim i francuskom uz brojne pretiske i u narednim desetljećima do kraja stoljeća te uz engleski prijevod već 1575. godine. Sljedeći je danski teolog Niels Hemmingsen, isprva luteran, a kasnije kalvinist sa Sveučilišta u Kopenhagenu, autor knjige Admonitio de superstitionibus magiciis vitandis 1575. godine. Jedan od najpoznatijih protestantskih autora, ali s druge strane redove, anglikanski je skeptik Engles Reginald Scot, autor jedne on najvažnijih skeptičnih knjiga o poimanju vještičarstva, The Discoverie of Witchcraft, s prilogom pod nazivom A Discourse concerning Devils and Spirits iz 1584. godine. Četvrti je, također Englez, George Gifford, puritanski autor dvaju kraćih dijela, Discourse of the Subtill Practices of Devilles by Witches and Sorcerers iz 1587. godine i A Dialogue Concerning Witches and Witchcraftes iz 1593. godine. Peti i posljednji, te nadaleko jedan od najpoznatijih, engleski je kralj Jakov I. (odnosno škotski Jakov VI.). Osim što je poznat po pokretanju anglikanskog izdanja Biblije, otada poznate pod nazivom Biblija kralja Jakova iz 1611. godine, autor je i knjige pod naslovom Daemonologie iz 1597. godine.

I konačno, među protureformacijskim autorima su trojica postridentskih autora koji su svi završili svoja djela upravo po završetku Tridentskog koncila i koji su se aktivno bavili suprotstavljanjem reformacijskim teorijama koje su smatrali ne samo heretičkim već i demonskom urotom koja želi uništiti kršćanstvo. Prvi je francuski odvjetnik, koji je petnaest godina sudjelovao u suđenjima za magijske zločine i hvalio se s preko 900 optuženih i smaknutih vještica, Nicholas Remi, autor knjige Demonolatriae, objavljene 1595. godine, koja će doživjeti još pretisaka, ali i dva prijevoda na njemački jezik. Drugi je bio francuski sudac, također aktivan u suđenjima za magijske zločine, Henri Boguet, koji je objavio knjigu Discours des Sorciers 1602. godine koja je doživjela još dvaneset izdanja u sljedećih dvadeset godina. Posljednji je Francesco Maria Guazzo, milanski ambrozijanski redovnik, autor knjige Compendium maleficarum, objavljene 1608., ne manje važno, s posebnim Imprimaturom (dozvolom za tisak) Katoličke Crkve da u njoj nema doktrinarnih pogrešaka.

Ugovor s đavlom

Koncept ugovora s đavlom prvi je put uobličen u Augustinovoj De Doctrina Christiana, u kojoj se govori o ugovorima između ljudi i demona koji ih podučavaju magijskim umijećima, kao temelju i osnovnome preduvjetu bilo kojih magijskih praksi. Tu će misao nastaviti nadograđivati i teolozi od 6. do 13. stoljeća, poput Izidora Seviljskog, Hrabra Maura, Gracijana i Alberta Velikog. No, doprinos Tome Akvinskoga u 13. stoljeću bit će ključan, njegova će sistematična teorija o ugovoru s đavlom postati jednom od temeljnih u narednim razdobljima.

Predreformacijski su teolozi smatrali da svatko tko se bavi magijskom praksom, ako to ne čini izravno kroz Božju moć, mora biti u dogovoru s đavlom. Gianfrancesco Pico smatrao je da je svako proricanje uvijek rezultat tajnog ili otvorenog ugovora s đavlom. No u predreformacijskoj učenoj magiji, autori koji su se praktično bavili učenom magijom, vjerovali su da oni samo upravljaju demonima, pozivaju ih i naređuju im, a ne da su pod njihovom vlašću ili ugovorom. No, svejedno, teološka je misao, primjerice Ciruelo i Martin iz Arlesa, smatrala da je svatko tko ima posla s đavlom ili demonima de facto apostat i izvan kršćanstva. Ovo će itekako utjecati na kasnosrednjovjekovne i ranonovovjekovne progone vještica.

Na sličan su način i protestantski autori, poput Daneaua, smatrali da je ugovor između đavla i čovjeka osnova bilo koje magijske aktivnosti, a da se đavao može samo pretvarati da je podčinjen čovjeku, dok je ustvari obrnuto. U anglikanskoj se, pak, Demonologiji engleskoga kralja Jakova izričito se i napominje da je taj čin ugovaranja između čarobnjaka i đavla potvrđen potpisom čovjekovom vlastitom krvlju.

Nizozemski isusovac Martin Delrio samo je potvrdio prethodne ideje Akvinskoga, Kramera i drugih da je ugovor s đavlom od vitalne važnosti kao osnovni preduvjet za bilo kakvu magijsku praksu Nicolas Remi u svojoj je spomenutoj Demonolatriji ustvrdio da đavao ne može pomoći čovjeku i da ne može potpisati ugovor s njim, osim ako se on ne odrekne svoje zakletve Bogu koju je dobio krštenjem i prizna đavla kao svog novog gospodara umjesto Boga.

Može se vidjeti da su početna nastojanja kršćanskih autora bila usmjerena protiv učenih magijskih praktičara koji su vjerovali da uz pomoć praksi iz učene, visoke magije mogu zapovijedati demonima. Predreformacijski katolički teolozi, kao i protestanski, usmjerili su se više na ideju implicitnog ugovora s đavlom, i na učene osobe koju su trebale znati više, i upravo su stoga vrijedne osude i vječnog prokletstva, a ne na neuke osobe iz puka koje o tome ne znaju ništa.

Vještičji let

Koncept vještičjega leta jedan je od najčešćih koncepata vezan uz bilo kakvo vještičarstvo te jedan od krucijalnih elemenata optužbe na suđenjima za magijske zločine. On je prije svega i jedan od glavnih preduvjetnih mogućnosti najstrašnijih zločina za koje su osobe bivale optužene; nanošenje štete usjevima iz zraka, najčešće olujom i tučom, ali i odlazak na vještičja sijela.

U doba starih Grčke i Rima najpoznatija mitološka noćna leteća stvorenja bila su zvana strix ili lamia. Upravo će ova prva riječ postati jednim od naziva za vještice u srednjem i ranom novom vijeku. No, u starome vijeku ona su označavala noćna stvorenja, nalik sovama koja su se hranila ljudskim mesom i krvlju, a poznata su bila i po ispuštanju stravičnih krikova. Talijanski povjesničar Carlo Ginzburg smatra da je najstariji zapisani slučaj u kojem je spomenut vještičji let onaj iz suđenja u Valaisu i Todiju 1428. godine. U suđenju 1477. godine, jedna je žena, tijekom ispitivanja mučenjem, izjavila da je pomazala štap određenim uljem kako bi mogla na njemu letjeti na vještičje sijelo.

U starijih crkvenih teologa takvoga koncepta vještičjega leta nije bilo, oni su se bavili uglavnom poimanjem duše i njezinim odvajanjem od tijela, primjerice Augustin Ivan Krisostom i Duns Skot. Kanon episkopa je o vjerovanju u let sadržavao objašnjenje da je to sve samo đavlovljeva iluzija i praznovjerje. Već spomenuti njemački teolog 15. stoljeća Johannes Nider u svome je Formicariusu još uvijek smatrao da su žene koje vjeruju u noćni let s Dijanom žrtve snova i iluzija. Veliki inkvizitor Španjolske inkvizicije, Juan de Torquemada komentirao je Kanon episkopa prema Gracijanovom Dekretu zaključujući da su takve ideje demonske iluzije i da su svi koji vjeruju u takvo što izgubili vjeru. Čak će i predreformacijski autor Martin iz Arlesa s kraja 15. i početka 16. stoljeća još uvijek smatrati da đavao nema dovoljno moći da može prenositi ljude zrakom te da su upravo zato to samo iluzije.

No, među prvima koji će promijeniti paradigmu bio je Nicholas Jaquier u svome Flagellum Haereticorum Fascinariorum u kojemu će ustvrditi da je vještičji let moguć, i to ne kao vizija već materijalni čin u budnome stanju. Ciruelo je također smatrao da đavao nema dovoljno snage da vještice nosi u fizičkom svijetu zrakom, već da ih u obamrlom snu hrani fantazijama i iluzijama leta.

Najstarija depikcija vještice na metli je najvjerojatnije ilustracija na margini rukopisa Le champion des dames, Martina le Franca iz 1440. godine. Na ilustraciji knjige Johanna Tinctora De la secte qui sappelle des Vaudois mogu se vidjeti muškarci i žene na letećim stvorenjima koja su vjerojatno demoni. S obzirom da je i ta ilustracija s polovice 15. stoljeća, vjerojatno se još nisu u potpunosti učvrstila vjerovanja u načine vještičjega leta. Jedan od najpoznatijih prikaza vještičjega leta je onaj Albrechta Dürera, na kojem je vještica prikazana kako leti sjedeći na jarcu okrenuta unatrag.

Na poznatoj slici Hansa Baldunga Griena vještica pak leti na vilama. Što se tiče protestantskih autora, Martin Luther je u svojim propovijedima ustvrdio da vještice lete na štapovi i jarcima. Drugi protestantski autori, poput kralja Jakova ili Daneaua bili su nesigurni u stavu je li let stvaran ili izmišljen, ali su uglavnom svi naginjali ideji da su to samo iluzije koje đavao daje slabim i podložnim osobama.

Konačan zaključak protureformacijskih autora, poput Remija, Guazza, Bogueta i Gifforda vodio je k stvarnosti vještičjega leta, jer da bi se vještice mogle smatrati urotnicima protiv vjere i kršćanstva koje se nalaze međusobnom i s đavlom na sijelima, one moraju nekako doći na sijelo, a da bi to mogle one moraju moći letjeti. S time, oni su naveli i listu različitih predmeta na kojima one to čine: od običnoga štapa, preko metle, bikova, pasa, ovnova.

Spolni odnos s đavlom

Još od biblijskih vremena, ali i u drugim kulturama i vjerovanjima staroga vijeka, postojola su razmatranja o spolnom odnosu između čovjeka i božanstava ili drugih, nižih bića i sila, poput anđela i demona. Augustin je već promišljao o spolnom odnosnu demona i isključivo žena. U kasnome srednjem vijeku razvit će se teorija o inkubima, muškim demonima, i sukubima, ženskim demonima, ustvari mjenjolicima, koji promjenom spola i izgleda, mogu u ženskoj formi prikupiti sjeme muškarca, a zatim ga u ženskoj formi dati ženi. Ovdje treba spomenuti biskupa Burcharda iz Wormsa, vodećeg autoriteta kanonskoga prava svoga vremena, koji je u 11. stoljeću svejedno smatrao koncept spolnog općenja ljudi i demona ludošću. No, od Tome Akvinskoga nadalje u 13. stoljeću, ova će teorija zauzimati sve važnije mjesto, zajedno s konceptom ugovora s đavlom i vještičjim sijelom te postati njihov sastavni dio.

Vještičje sijelo

Koncept vještičjega sijela također se konkretno oblikovao tijekom kraja 15. i početka 16. stoljeća. On je isprva, od 11. i 12. stoljeća bio povezan s okupljanjima različitih heretičkih skupina, poput katara i valdenza, koje su vršile svoje obrede koji su odstupali od službene dogme te na taj način narušavale poredak. Prema brojnim izvorima, prva takva okupljanja nazivala su se sinagogama (lat. synagoga) , što nosi i određeni element antisemitizma koristeći riječ koju su autori, čini se, smatrali pogrdnom. Drugi su nazivi bili sekta (lat. secta) i društvo (lat. societas). Pojam sabata nije bio uobičajen sve do druge polovice 15. stoljeća, a prvi put je korišten u spomenutom djelu Nicholasa Jacquiera 1458. godine.

Zanimljivo, u rimsko, još pretkršćansko doba, takav je opis tajnog okupljanja uz sumnjive i kriminalne aktivnosti bio korišten upravo za rane kršćane. Rimski autor Minucije Feliks iz 2. stoljeća pisao je o kršćanima da se okupljaju noću, piju krv djece, jedu meso i održavaju orgije u tami. Potvrdu je nalazio u tajnosti kršćanskih grupa. Kasnije će pod istim optužbama biti optužene heretičke grupe poput patarena u 11. stoljeću, katra, valdenza i drugih. Svima će biti imputirano da se sastaju noću, orgijaju, prizivaju demone, odriču kršćanstva, gaze križ i drugo.

No, bit će i predreformacijskih autora, poput Alphonsa de Spine i Nicholasa de Cuse koji će smatrati da je sam boravak na sijelu iluzija i zabluda. Čak niti Kramer i Sprenger u Malleusu ne donose detaljne primjere kako bi sijelo trebalo izgledati, spominjući samo da bi čin potpisavanja ugovora s đavlom trebao biti na tajnom obredu, ali ipak smatraju da se na njemu vještice nalaze s đavlom uživo.

Od 15. stoljeća razvija se čvrsti koncept da vještica više nije izolirani magijski praktičar, već članica dijaboličnog kulta posvećenog štovanju vraga, koja ne može izvoditi svoje maleficije sama, već je za to potrebno da bude članicom zajednice kojoj predsjeda sam đavao.

No, već u prvoj polovici 16. stoljeća, predreformacijski autori poput Bernarda de Comoa i Sylvestera Prieriasa iznose svoja čvrsta uvjerenja da su sijela stvarna, da se na njima vještice sastaju s đavlom, kuhaju ubijenu nekrštenu djecu i od njih rade praške, pomade i ulja.

Najpoznatija su dva slikovna prikaza vještičjega sijela drvorezi iz latinskog priručnika za lov na vještice Compendiuma maleficaruma tiskanoga 1608 godine, talijanskog ambrozijanskog redovnika Francesca Maria Guazzoa, a na kojima se vidi brisanje imena iz bijele knjige života i upisivanje u crnu knjigu smrti, te opsceni poljubac (lat. osculum infame) u đavlovu stražnjicu, te drvorezi iz Tableau de rinconstance de Mauvais Anges et Demons Pierrea de Lancrea iz 1612. godine koji već sadržava sve elemente vještičjega sijela vizualno prikazane: žrtvu djeteta, pripravu napitka, ples, gozbu i orgije. Upravo će takav zamišljaj vještičjega sijela postati dominantnim konceptom u 17. i 18. stoljeću.

Utvrđivanje koncepta vještičjega sijela kao glavnog mjesta za okupljanje vještica, đavla i demona koji rade u grupi protiv ostatka kršćanskog naroda, postat će središnjim mjestom demonologije, ali i pravnih predodžbi u 17. i 18. stoljeću te postati glavni poticaj da se od jedne osobe optužene za magijski zločin traže ostali sudionici njezine navodne velike vještičje družbe.

Iz svega navedenoga vidljivo je da su protureformacijski autori najviše odstupili i od skolastičkih i neposrednih predreformacijskih te sebi suvremenih reformacijskih autora, ulazeći najpreciznije u realnost svih elemenata magijskoga zločina vještičarstva. Katolička Crkva nakon Tridentskog koncila nastojala je ukloniti brojna praznovjerja i prežitke starovjerja, no u pogledu demonologije ustvari je stvorila jedan mnogo čvršći sustav predodžbi.

Članak je sufinanciran iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije RH, temeljem javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.