Tog kasnog ožujka 1596. ljuta bura puhala je oko Senja, Poput žileta, hladni udari vjetra rezali su lica i tko nije morao, nije hodao ulicama. Petsto uskoka moralo je djelovati brzo i u tišini.
Zapovijeda im knez Martin Posedarski iz roda krbavskih knezova Karlovića. Među njima je i Ivan Vlatković, tada poručnik a kasnije najveći uskočki vojvoda svih vremena koji u narodnu predaju ulazi pod imenom Ivo Senjanin.
Naoružani malenim i laganim puškama, te samo bodežima, nosili su samo osnovne zalihe. Ukrcavaju se na 17 veslarica. Pod jakim valovima, šmugnuli su između rasutih brodova mletačke blokade čiji su zapovjednici bili zaokupljeniji vlastitim preživljavanjem nego pokušajem lova na uskoke.
Malena eskadra krenula je na zapad, u najsmioniji pothvat koji su uskoci ikad izveli. Toliko smion da je Venecija kasnije skovala izraz »Iddio vi guardi dalle mani dei Segnani« (Bog vas očuvao senjske ruke) čija je svrha tada bila ocrniti uskoke. Danas je taj izraz poznat u skraćenom obliku: “Čuvaj se senjske ruke!”.
U noći od 29. na 30. travnja uskoci su stigli pred Rovinj gdje je bilo usidreno više mletačkih i turskih brodova sa skupocjenim tovarom. Napali su usred noći i u svega nekoliko sati zarobili plijen vrijedan 400 tisuća dukata. Nisu birali mete, jer i Turci i Mlečani bili su njihovi neprijatelji pa su potonjima u prepadu zarobili komandanta artiljerije i jednoga kapetana.
Ploveći na povratku uz Brionske otoke, napali su kod Fazane mletački brod La Pigna, orobili ga i spalili. Kod Premanture, uhvatili su jedan manji brod i na njemu zarobili rapskog biskupa.
Na Krk su stigli 2. IV. a 6. IV. u Novi, gdje su ih dočekali suradnici iz Vinodola i Ledeničani s konjima, da prenesu plijen. U Novom su uskoci pustili na slobodu taoce i sutradan se vratili u Senj. Nakon uspješnog uskočkog napada na mletački Rovinj, prema jednom pismu iz Rijeke iste su godine uskoci dijelili plijen na otoku Krku. Vjerojatno se radi o plijenu iz Istre.
Prepad kod Rovinja bio je težak udarac za Mlečane. Nekoliko je mletačkih trgovačkih kompanija zbog gubitaka palo pod stečaj. Bio je to početak mletačko-uskočkog rata u kojem nije bilo milosti i koji je formirao kasniju legendu o uskocima, tim hrabrim ratnicima bez premca koji su ulovljeni u škripac između Mlečana i Turaka, zaratili i protiv jednih i protiv drugih.
Kao odgovor, čitava mletačka flota blokira obalu, bombardira Novi Vinodolski, ali usprkos mletačkoj premoći
uskoci probijaju blokadu, koju vrši 18 galija i 20 oružanih barka s pomorskom pješadijom od 1000 ljudi.
U veljači 1598. 18 uskočkih ormanica sa 700 uskoka i 70 senjskih »njemačkih puškara« izvršilo je prepad na Šibenik i tamošnju tursku okolicu. No, u rogozničkom zatonu blizu Šibenika opkolili su ih Mlečani. Uskoci su nakon trinaest dana jake blokade s morske i kopnene strane, iskoristili strašno nevrijeme i uspjeli pobjeći.
Dospjeli su tako do otoka Krka (26. veljače) i sakrili svoje brodice potapanjem.Krenuli su prema gradu Krku. U krčkoj su luci tada bile dvije mletačke galije s još oboružanih brodova.
Uskoci su dva sata prije zore napali oboružane brodove s tolikom silom da se od 80 vojnika bijegom spasilo njih šest. Oslobodili su galijote, opljačkali galije, iskrcali se i neometano pobjegli.U vezi s ovim događajem mletački nuncij u svojoj obavijesti od 4. ožujka 1598. piše “da su uskoci time, a da nisu ništa naškodili posadi, pokazali što mogu učiniti”.
Polovice s Iža
O hrabrosti uskoka možda najzornije svjedoči njihova ratna varka primijenjena koncem 1604. na otoku Ižu. S plijenom u stoci, poklanoj i smještenoj na dnu brodica, ploveći prema Senju, neočekivano su upali u bitno jaču mletačku blokadu.
Budući da su opterećene brodice bile spore, pa se zbog toga nisu mogli probiti između mletačkih galija, uskoci su odlučili brodice prenijeti preko otoka na njegovu suprotnu stranu. Manji dio uskoka, da bi zavarao Mlečane, sjeo je oko vatre, te pjevao i veselio se. Ostali, koristeći se mrakom, mesom poklane stoke poravnali su put do suprotne strane otoka.
Zatim su rasjekli oblice pa njih i veslaporedali po tome putu, preko čega su prevukli svoje prazne lađe. Prije nego su otplovili put Senja, da Mlečani ne bi za njima krenuli u potjeru, a i da bi varka bila cjelovita, oko vatre su poredali kamenje i na njih postavili kape i uzdignute kraće štapove da iz daljine izgledaju kao puške. Sutradan, dakako, mletačkih 600 vojnika iskrcanih na otok nije našlo uskoke.
Razmjena taoca
Kad je god. 1612. mletački generalni providur zarobio pet uskoka i bez ikakva suđenja dao ih okovati na galiji (incatenare al remo), uskoci pod vodstvom Jurja Daničića krenuli su na otok Krk gdje su napali Bašku i zarobili krčkog providura s njegovom pratnjom. Odveli su ga u Senj gdje su ga držali kao taoca, no s njim su lijepo postupali jer im je bio prijatelj i stari znanac koji je ranije često dolazio u Senj i od njih kupovao ukradenu robu.
Venecija nije htjela prihvatiti uvjete razmjene taoca pa su protiv uskoka poslane nove, vjerne čete. No, usred okupljanja mlečana uskoci su organizirali snažan napad na grad Krk u kojem je sudjelovala čitava posada grada Senja. Odnijeli su bogat plijen pa tako neki Valvasor bilježi 150 konja, 600 glava krupne stoke i 3700 glava sitne stoke te brojne vrijedne predmete i odijela.
A zarobljeni providur? Naposljetku je oslobođen po naredbi nadvojvode Ferdinanda a iza toga je i Venecija pustila na slobodu zarobljene uskoke.
Među spisima krčkog biskupa Ivana kneza Turijana (1589—1623), koji je sjedio na stolici krčkih biskupa baš u doba žestokih mletačko-uskočkih borbi, nalazimo bilješku kako su uskoci u mesopustu — negdje u veljači godine 1616. žestoko napali Dobrinj, opljačkali ga i zapalili.
Među ostalima bio je opljačkan i dobrinjski župnik pop Mate Repčić. U tom požaru izgorjele su kaptolske knjige i arhivi ondašnjeg seoskog kaptola i župskog ureda kao i matične knjige. A kapela sv. Petra u gradu Dobrinju bila je obeščašćena bludom te se zbog toga nije u njoj mislio do veljače godine 1620. U toj zgodi bio je zarobljen i odveden u Senj i dobrinjski svećenik — pop Bartul Mužinić, koji je kasnije bio pušten na slobodu.
Rat se vodi do istrebljenja. Mlečani vješaju zarobljene uskoke na jarbole galija, četvero ih prikivaju uz vesla. Uskoci se drže u obrani nagonskoga ljudskog zakona: što drugi tebi čine. čini ti drugima.
U tom kovitlacu totalnog rata, obje strane trpe gubitke i kad je snaga mletačkog lava malaksala, latila se Venecija diplomatske spletke. Tražila je sporazum što je Austriji odgovaralo budući da joj je trebao mir na jugu kako bi mogla ratovati na sjeveru gdje je trajao boj s protestantizmom u njemačkim zemljama.
Sporazum su trebali platiti uskoci jer je Venecija tražila samo jedan uvjet – posvemašnju likvidaciju senjskih uskoka koje je trebalo preseliti daleko na kopno na njihove brodice spaliti.
Premda još nije sklopljen mir između Austrije i Venecije, počinje likvidacija uskoka. U Senj je stigao 29. I. 1601. carski komesar grof Josip Rabatta. Već 2. veljače smaknuti su svi viđeniji uskoci na čelu s knezom Posedarskim, onim istim koji je uskoke vodio u prepad na Rovinj.
Njegov prijatelj Ivan Vlatković izbjegao je pokolj i iste godine u prosincu uskoci su se pod njegovim vodstvom vratili, jurišem zauzeli tvrđavu i odsječenu Rabattinu glavu istakli na prozor.
