in

Potraga za Ivom Senjaninom, opjevanim junakom koji je zbog hrabrosti iz stvarnosti prešao u legendu koju i danas prepričavaju

Dojavi prijateljima

Ilustracija / MORH/K.Brigljević

Uz kraljevića Marka, malo koji narodni junak ovih prostora ostao je toliko urezan u kolektivnu svijest kao Ivo Senjanin.  Kao uskok i hajduk proslavio se brojnim vojnim podvizima protiv Osmanlija i nije bilo rata tog vremena u kojem nije vodio uskočke čete.

Senjani junaci 

Al’ besidi od Senja Ivane:
„Drago bračo, Senjani junaci!
Vi podite po carski’ drumovi’,
Prigledajte careve drumove,
Vidi li se čapaš od Turaka,
Jesu l’ skoro prolazili Turci.”

No, tko je zapravo bio Ivo Senjanin? Povjesničari smatraju da je on spoj nekoliko junaka no najviše njegovih podviga u stvarnosti je izveo stanoviti Ivan Vlatković.

Josip Horvat u svom radu “IVO SENJANIN USCOCCHORUM DUX” navodi kako ni o jednom junaku  naše narodne pjesme nije sačuvano toliko podataka koliko upravo o uskočkom vojvodi Ivanu Vlatkoviću, koji je narodnim pjesnicima poslužio kao model za uskočkog heroja Ive Senjanina.

Privareno Ture

Na Senju se otvoriše vrata,
Pa izade šereg divojaka.
Sve odoše za goru na vodu,
Naprid Manda, Ivanova sela,
A za njome ostala družbina.
Putom su se pravom posipale,
A na vodi vodom umivale,
Umivale pa se polivale.
Redak dode Ivanovoj seli,
Al’ besidi Manda Ivanova:
„Nemojte me, moje drugarice,
Ja sam nočas čudan sanak snila.
Da sam sanak majki kazivala,
Ne b’ mi dala iz dvora izači;
Da sam sanak bratu kazivala,
Ne b’ mi dao na vodiču iči.”

Uskočku legendu i dobar dio toga što o njima kroz romantizirane prikaze znamo uskrsnuo je August Šenoa u
romanu Čuvaj se senjske ruke, Kranjčević pjeva Uskočke elegije, čak i Poljak Teodor Jež piše god. 1881. roman Uskoci.

Povjesničar Anđelko Mijatović navodi kako mu se otac zvao Novak, pa otuda zapisi Novaković ili Novaković-Vlatković. Imao je dva brata, također uskoka, starijeg Jurja i mlađeg Mihu. Spomenuto je i da imao sina (ne spominje mu se ime) i kćer Matiju.

Junak Turčin

Vino pili Senjani junaci,
Vino pili dvanaest Senjana,
Vino dvori Senjkinja divojka.
Nijedan se ne maša za času,
Svaki najpre za bijelu ruku,
Al’ besidi Senjkinja divojka:
„Ako mogu svima sluga biti,
Ja ne mogu svima ljuba biti,
Več onome jednome junaku
Koji more Dunav priplivati,
Pod oružjem i pod bilim perjem,
I na ovu i na onu stranu.”

Podrijetlom je vjerojatno bio negdje iz senjske okolice, vjerojatno s Velebita, jer ga dokumenti spominju kao predvodnika Krmpoćana. Svakako je od djetinjstva živio u Senju, stekao viši čin u uskočkoj vojsci, jer pod njegovim
vodstvom uskoci sudjeluju 1594. u osvajanju Petrinje.

Sudjelovao je 1571. godine u Bitci kod Lepanta, bitkama u Cipru, Egiptu, Peloponezu, u Bitci kod Siska i u bitkama kod Petrinje. Kasnije je postao uskok i sudjelovao u Dugom ratu (1593.−1606.) između Habsburgovaca i Osmanlija, iz kojeg je izišao kao nadvojvoda.

Janjica divojka privarila Ivu Senjanina

Razboli se lipe Janje maj ka
Pak zaiska vode iza gore,
Iza gore, s mista strašljivoga.
Ona misli da niko ne čuje,
To je cula Janjica divojka.
Opravlja se štogod lipće može,
Nase meće svilu i kadivu,
A na glavu devet burundžuka,
A na prste devet prstenova,
Svaki vridi po devet gradova.
Uze vidro i ode na vodu,
Kad je došla u zelenu goru,
Kada na vodi dvanajst Senjanina.

Poznato je kako je Vlatković 7. travnja 1596. godine sudjelovao u kratkotrajnom oslobađanju Klisa od Osmanlija koje označava početak rata između Uskoka i Mlečana koji se vodi sve do početka pregovora između Mlečana i Austrije.

U to vrijeme, Uskoci postaju žrtve političkih spletki i promjena političkih odnosa između Mlečana i Osmanlija, Venecijanci su tražili glavu Ivana Vlatkovića.

U studenom 1606. godine sklopljen je mir između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva kojim je postalo zabranjeno provaljivati na turska područja. Kao prilog sređivanju državnih odnosa Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Osmanskog Carstva provedena je istraga protiv Ivana Vlatkovića.

Ohola divojka

Falila se lipa Mandalina:
„Sve je Ive obljubio Senje,
Samo nije mene Mandalinu
I njegovu sestru Katarinu.”
To dočuo od Senja Ivane,
Pa je Ivi vrlo mučno bilo.
Goji kosu Senjaninu Ive,
Goji kosu za godinu dana,
Pa se plete sitno, divojački,
I oblači ruvo divojačko,
Pa on ide lipe Mande maj ki:
„Božja pomoč, lipe Mande majko!”

Nakon što je istragom utvrđeno da je oduzeo nešto opskrbe (žito) senjskom upravitelju, okrivljeni Ivo Senjanin osuđen je na smrt odsijecanjem glave “jer tako hoće Bog i carska pravda.”

U žalbi na tu osudu Ivan Vlatković kaže za sebe da je “siromašni hrvatski ratnik“, koji je “od svoje mladosti u raznim zgodama služio nadvojvodi“, pa s ponosom i pravednom gorčinom poručuje tom istom nadvojvodi “jadno je što mi se za svu tu moju vjernost plaća tako da gubim život“.

Pogubljen je mačem 20. srpnja 1612. godine u Karlovcu i pomilovan nakon pogubljenja. U stvarnosti, Ivan Vlatković od heroja i vojnika postao je prijetnja miru dojučerašnjih neprijatelja koji su ga eliminirali prvom prilikom.

Vlatković je bio pogubljen, no Ivo Senjanin u tom trenutku bio je rođen.

Kumovanje Senjanina Ive

Kad se ženi od Senja Ivane,
Pa on prosi Maricu divojku,
Maru prosi, Maru ne da majka.
Majka j’ daje Emi od Poljica,
U Emina mlogo, vele, blaga,
Bilih groša i žutih dukata.
Silne Emin svate sakupio,
A za kuma od Senja Ivana.
Kad su oni očli rad divojke,
Zdravo očli i natrag s’ vratili.

MITHAD KOZLIČIĆ / SENJSKE USKOČKE BRODICE

J. HORVAT: Ivo Senjanin etc. Senj, zb. 17, str. 125-130

Imate Peh? Zloduh je to iz drevnih priča koji malim smicalicama zagorčava život i čovjeka može potpuno izbaciti iz takta

“Čuvaj se senjske ruke!” Zaboravljeni podvizi uskoka, legendarnih ratnika koji su reputaciju iskovali u kovitlacu totalnog rata