in

Dame su posebno cijenile pero crne čaplje, a gospoda su voljela nositi tabaro; bilo je to doba kad je Sabor morao zabraniti raskošno odijevanje

Dojavi prijateljima

“Svi su željeli živjeti, jesti, odijevati se kao oni, sve živo željelo je biti plemenito” bilježi povjesničar i arhivist Josip Matasović dok opisuje hrvatsku svakodnevicu 17. i 18. stoljeća. 

Tada je opći trend bila želja za lagodnim raskošima oplemenjena života. Plemstvo te imućniji stanovnici bili su predvodnici novoga stila življenja, no ni drugi slojevi nisu zaostajali.

Nemoguće raspoznati damu od sobarice

Prema Matasoviću, u Zagrebu se po odjeći nije moglo raspoznati tko je dama, sobarica ili purgarica. Čak je i Hrvatski sabor bio prisiljen 1695. donijeti zakonsku odredbu o zabrani raskošna odijevanja, jer je u ozračju općega nedostatka novca i visokih cijena robe novac pretjerano otjecao iz Kraljevine.

No, uzalud. Bečka moda zahvatila je gotovo sve hrvatske zemlje 18. stoljeća. Njezine promicateljice bile su dame iz visokoga društva.

Frizure su bile visoke, napudrane, kovrčave. Kosa se čuvala pod zlatnom mrežicom te je bila ukrašena perjem. Posebno je bilo popularno i cijenjeno pero crne čaplje, jer svaka čaplja ima samo jedno dugačko pero.

O modi u Hrvatskoj u 18. stoljeću pišu Ivana Jukić i Maja Katušić u knjizi Svakodnevlje te naglašavaju kako je moda tog vremena željela naglasiti tri elementa ženskoga tijela: grudi, struk i bokove, pa su i hrvatske dame bile utegnute korzetima do granice gubitka daha.

Šivanje haljine trajalo godinu dana

Skupocjene haljine šivale su se i po godinu dana, a oblačile su se samo jednom. Hlače su dame nosile samo pri jahanju. Visoke potpetice koje su znale dosegnuti visinu od 16 centimetara bile su neophodan dodatak modno osviještene dame.

Hodati pak u tako visokim potpeticama podrazumijevalo je imati kavalira pri ruci, a hrvatska su gospoda 18. stoljeća podlegla ponašanjima modernoga bontona kao i modnim trendovima.

Iako je veći dio njih ostao vjeran tradicionalnoj ugarsko-hrvatskoj nošnji, u galantnom stoljeću zamjetne su promjene. Vlasulje, kovrčice na čelu, baršunaste hlače do koljena, tamnocrvene čarape, cipele s kopčama, kaputi obrubljeni krznom, šeširi na njemački način, sve je to postalo dio odjevnoga inventara hrvatskoga plemstva.

Prirodna šminka

Šminkanje u hrvatskim zemljama nije bio privilegij samo dama iz visokoga društva. Primjerice, budući da su se Slavonke voljele šminkati, a siromašniji ženski puk je oskudijevao u gotovo svemu galantnomu onoga doba, dosjetile su se poslužiti se prirodnim resursima.

Slavonija je obilovala ljekovitim biljem, a one su ga iskorištavale i u kozmetičke svrhe. Kreme i šminka izrađena od posebnih biljaka bila je prirodnija i dugotrajnija od bilo koje tada popularne francuske kozmetike.

Plemstvo i bogato građanstvo istočnojadranskih komuna pratilo je suvremena modna kretanja koja su, doduše s malim vremenskim odmacima, dolazila iz tadašnjih modnih centara Pariza i Mletaka, a dostupnost raznih odjevnih predmeta i raznolikih materijala omogućavale su dobre pomorske i trgovačke veze, poglavito s talijanskim gradovima.

Praćenje modnih trendova dodatno je potaknulo i olakšalo izlaženje modnog časopisa Le Mercure Galant, koji je počeo izlaziti u Parizu 1767. godine, a zabilježeno je da su ga koristile i dalmatinske plemkinje. 

Glavni ženski odjevni predmet bio je abito i izrađivao se od raznih materijala. U drugoj polovici 18. stoljeća nosili su se modeli rezani ispod prsiju s kratkim ili dugim rukavima, dok prema kraju stoljeća i u 19. stoljeću postaju jednostavniji.

Ženskoj odjeći pripadala je i suknja (cotola) i podsuknja (sottocola) te krinolina. Uz abitu nosili su se razni kaputi – vezeni kaputić (caracho), kapotin, jakna (giachetta), mantil – raznih boja, debljina i ukrasa, ovisno o godišnjem dobu.

U svečanim prigodama nosila se i pelerina. Nezaobilazan odjevni predmet bile su čarape – pamučne, platnene, končane te cipele (i u kući i na ulici), ljetne i zimske.

Posebna se pozornost posvećivala dodacima – rukavicama, vlasuljama (nosili su ih i muškarci i žene), šeširima te raznim vrstama nakita.

Omiljene naušnice

Najčešći nakit bile su naušnice (najčešće zlatne s raznim privjescima) te odgovarajuće ogrlice, narukvice i prsteni.

Cjelokupnu odjevnu kombinaciju plemkinje su upotpunjavale ukrasnim iglama, lepezama, maramama, kopčama i drugim dodacima.

Foto: Split narodnja nošnja

Odjeća građanki i pučanki izgledom je bila slična odjeći plemkinja, a razlikovala se u kvaliteti materijala i količini ukrasa. Bogatije žene nosile su duge suknje, pregače i košulje. Povrh toga oblačio se strukirani kaputić i marama složena u trokut i krajevima uvučena u suknju.

Osnovni odjevni predmet najsiromašnijih slojeva bila je vestura, jednostavna kroja s jednostavnim ukrasima. Od nakita su se uglavnom nosile naušnice (obično srebrne).

U popisima inventara zabilježeno je da su i žene nosile hlače. Tako su među odjećom kućne pomoćnice Andrijane Conomo, zaposlene u kući komunalnog kancelara Marija Bezze u Splitu, zabilježena dva para – jedan je bio izrađen od orijentalnog platna sa svilom vezenim nogavicama, dok je za drugi par samo naglašeno da pripada ženi.

I muška je odjeća pratila modne trendove. Tabaro je bila vrsta ogrtača do koljena koji se nosio tijekom cijele godine, dok se krajem stoljeća javlja i mantil te sukneni kaput.

Ispod ogrtača nosio se abito (velada), vrsta sakoa – glavni odjevni predmet svih slojeva, kojega se dužina i model mijenjala tijekom stoljeća. Uz abito se nosio i bogato ukrašen prsluk te košulje od raznih materijala i ukrasa.

U drugoj polovici 18. stoljeća česte su bile brage – hlače do koljena uz koje su se nosile čarape (svijetle, svilene ili pamučne).

Muškarci su također nosili cipele ili čizme, često ukrašene kopčom. Rijetko su nosili nakit, od kojeg je najpopularniji bio lanac sa satom i prsten.

Muška pučka odjeća sastojala se od košulje, dugih hlača, oko struka pojas od crvenog platna, prsluka, kaputića, đamare, čarapa, bičava, cipela i crvene kape od čoje. Kućna posluga nosila je staru gospodsku odjeću ili novu koju je za nju nabavljala obitelj kod kojega je radila.

Riječki jedrenjak “Catterina V” napušten je na otvorenom moru i tu počinje priča o fantomskom brodu i sudbini njegove posade

Kad on razjapi svoja usta, spasa nema, pa je najbolje ne približavati se Vülimanu, čudovištu koje na rijeci Dravi često boravi