Pomniji pogled na prolaznike otkriva nesvjesno prisutno nasljeđe koje dolazi sasvim prirodno a zapravo, ima itekako duboke korijene.
Tumačenja zašto se ljudi kreću baš tako prema autorima bontona svoje korijene vuku još iz davnih, minulih vremena kad se hladno oružje poput bodeža, mačeva ili sablji u pravilu nosilo na lijevoj strani, kako bi desna ruka, prepoznata kao borbena, bila slobodna za obranu ili napad.
I danas je, svjesno ili nesvjesno desna strana uglavnom promatrana kao počasna koju bi, barem po bontonu, muškarci trebali prepustiti ženi, starijem od sebe, ili osobi kojoj treba biti ukazana posebna čast.
Ipak, i kod tog pravila koje se prenosi na danas čini se, trošnim stranicama bontona, ima odstupanja i ne treba ga shvaćati doslovno jer osoba kojoj je ukazana čast često zna hodati sa takozvane zaštićene strane, bez obzira na to je li ona desna ili lijeva.
Takav je primjer hod uz cestu gdje je zaštićena strana ona koja se nalazi s unutrašnje strane i dalje od potencijalnih opasnosti koje nosi cesta. I taj običaj seže u prošlost i vremena kad su pločnici bili uski a kolnici neopločeni.
Kavalir bi dami tad često ponudio unutrašnju stranu gdje je bilo sigurnije da neće biti uprskana blatom koje su raznosile kočije.
