Široka znanja na uskom polju bila su jedan od preduvjeta kad smo tražili javnosti manje poznatog sugovornika s dubokim poznavanjem kulturnog sektora u Hrvatskoj, politika i vizija različitih dionika. Htjeli smo razgovarati s poznavateljem tematike- od razine prezentacije, organizacije i temeljnih načina na koji se kultura u Hrvatskoj danas prikazuje prema različitim javnostima. Pronašli smo ga u Draženu Jelaviću i postavili mu nekoliko pitanja.
Svrha ovog razgovora jest podržati neovisno profesionalno kritičko mišljenje kod propitkivanja pojma moderne kulture i odnosa prema baštini u izazovima formiranja i održavanja kulturnog identiteta s jedne strane i odnosa politike prema kulturi s druge. Pitali smo ga, između ostalog, i što ga je natjeralo da uz listu vlastitih obveza doda i onu političku. Zanimalo nas je što je jednog zaljubljenika u staru glazbu, običaje i baštinu natjeralo na odluku o političkom angažmanu.
Molimo da se predstavite široj javnosti!
Zaposlen sam u Hrvatskom saboru kulture, od 2003. do 2010. godine, kao stručni suradnik za glazbenu kulturu na produkciji glazbenih programa. Od 2010. godine do danas obnašam dužnost tajnika, stručnog i poslovnog voditelja Hrvatskog sabora kulture. Krovna je to organizacija kulturno-umjetničkog amaterizma koja okuplja 1040 kulturno- umjetničkih udruga. Godine 2020. izabran sam u naslovno nastavno zvanje predavača na Akademiji za umjetnost i kulturu u sastavu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.
Duži niz godina član sam Upravnog odbora AMATEO Europske mreže za aktivnu participaciju u kulturnim aktivnostima, a bio sam i njen podpredsjednik. Urednik sam brojnih stručnih izdanja, autor stručnih i znanstvenih članaka, recenzent i predavač na domaćim i inozemnim konferencijama.
Kulturno djelovanje je jedno, a ulazak u politiku drugo. Zašto ste se pridružili stranci Republika?
Moj primarni interes je želja za unapređenjem svekolike kulture i umjetnosti RH na cjelokupnom području RH. Kako biste to ostvarili za to vam je potrebna odgovarajuća kulturna politika. Usporedio bih kulturnu politiku s primjerice klavirom kojeg morate imati ukoliko ste pijanist, a kako biste iskazali svoje umijeće sviranja. Koliko god se trudili prikazati i razviti svoje vještine sviranja, ako ne posjedujete klavir ili Vam je on raštiman, trud je uzaludan, odnosno bit će bez odgovarajućeg uspjeha.
To analogno vrijedi i za nas koji djelujemo na području kulture. Koliko se god trudili, suočeni smo s tapkanjem na mjestu, odnosno minimalnim pomacima ili čak koračanjem unatrag, u smislu razvoja i očuvanja kulturnih posebnosti RH. Za to nemamo odgovarajuću kulturnu politiku koja bi bila podrška za očuvanje i razvitak svekolike kulture, a time i nacionalnog identiteta. Mogu reći da je to bio motiv za uključenje u politiku- ta nemogućnost unapređenja kulturnih područja u kojima djelujem.
Sam inicijator mog uključenja bio je g. Damir Vanđelić, kojeg sam upoznao u ZRIN-u. Radi se o znanstvenoj razvojnoj inicijativi koju je vodio kao predsjednik i s kojim sam jako dobro surađivao. Ipak kroz postojeću think thank udrugu nažalost nije moguće realizirati stvorene razvojne politike budući da ih odabrani politički predstavnici ne žele primijeniti.
Kada mi je Damir Vanđelić u razgovoru predložio da zajedno s drugim istomišljenicima osnujemo stranku Republika, rado sam mu se pridružio. Tim više jer sam duboko uvjeren da će kao rodoljub i stručnjak iznimnih kompetencija i stečenog upravljačkog iskustva željeti, a onda i uspjeti stvoriti od Hrvatske jednu uspješnu državu, koja će, kako ističe stranka Republika, biti prijatelj svojim građanima, u kojoj će oni željeti ostati živjeti, a oni koji su otišli vratiti se.
Prestrašna je činjenica da je Hrvatska od svog osnutka do zadnjeg popisa stanovništva iz 2021. (a do danas možda i u još većoj mjeri) smanjila svoje stanovništvo za oko 900.000 građana. U međuvrmeenu je primjerice Slovenija u istom razdoblju stekla novih cca. 150.000 građana. Smatram da to najbolje upućuje na neuspješnost svih dosadašnjih administracija koje Hrvatsku nisu uspjele dovesti na razinu samoodrživosti u najvažnijem segmentu ljudskog kapitala. To se proporcionalno i drastično preslikava i na zamiranje nekih oblika hrvatske kulture i umjetnosti.
Molimo komentar ključnih segmenata Nacionalnog plana razvoja kulture i medija za razdoblje od 2023. do 2027. godine.
Smatram da usvojeni Nacionalni plan razvoja kulture i medija za razdoblje od 2023. do 2027. godine u svojoj biti ne pruža niti naznake značajnih reformskih zahvata u kulturi i umjetnosti koji su uistinu potrebni. Izostavljene su depolitizacije, decentralizacije ili debirokratizacije sektora kulture i umjetnosti za što se pak zalaže stranka Republika.
Nacionalni plan predstavlja nastavak provođenja modela deficitarne kulturne politike koja neće podići sudjelovanje građana Hrvatske u kulturi na europski prosjek. Također neće omogućiti većini građana pravo sudjelovanja u kulturi i kreativnim aktivnostima, a kamoli svojim mjerama prevladati društvenu isključenost od kulturne participacije i potrošnje stanovnika slabije razvijenih regija i ruralnih područja te penzionera i osoba nižeg materijalnog statusa. Stoga će joj ispod radara proći i nadalje neće prepoznavati mnoge izrazito predane kulturne kreativnosti ili teška stanja u kojima se nalaze pojedine kulturno-umjetničke djelatnosti.
Ovdje bih istaknuo nezadovoljavajuće ili čak krizno stanje u kulturno-umjetničkom amaterizmu RH koje se ne može prevladati djelomičnom mjerom. Trenutačno aktualna mjera je isključivo financijska podrška određenom broju programa kulturno-umjetničkog amaterizma, što je predviđeno spomenutim planom. Potrebna su sveobuhvatna i strukturna rješenja u obliku usvajanja Zakona o amaterskoj kulturno-umjetničkoj djelatnosti. Ovo je navedeno za primjer na temelju rezultata istraživanja koje sam svojedobno proveo. Ironično je da je isto sadržano u dokumentu Pregled kulturnog razvoja i kulturnih politika u RH koji se spominje kao prilog Nacionalnog plana.
Zakonom o amaterskoj kulturno-umjetničkoj djelatnosti bi se kulturno-umjetničkim udrugama osigurala stabilna stručna, organizacijska i financijska podrška za njihov rad u jedinicama lokalne i regionalne samouprave. Tako bi u konačnici građani imali značajnije mogućnosti za sudjelovanje u kulturnim i kreativnim aktivnostima budući da su spomenute udruge prisutne na cjelokupnom prostoru RH i realiziraju raznovrsne kulturno-umjetničke djelatnosti.
Sličan zakon postoji u Republici Sloveniji i datira iz 2000. godine. Slovenci su vrlo brzo nakon osamostaljenja uvidjeli nešto što mi još do danas nismo. Naime, kulturno-umjetnički amaterizam, kao nacionalni interes s ciljevima postavljenim od strane države, nije moguće u cijelosti prepustiti bez zakonske osnove u ovisnost od pojedinačnih lokalnih razina. Upravo suprotno tomu u RH kulturno-umjetničke udruge prepuštene su u ovisnost od svojih jedinica lokalne i regionalne samouprave. One im ne pružaju odgovarajuću potporu, dijelom zbog neznanja upravljanja ili nepoznavanja ovog sektora. To je uzrokom krize koju sam već gore spomenuo. Slična zakonska rješenja postoje za udruge koje djeluju u sportu i u tehničkoj kulturi. Na temelju njih sam, zajedno s kolegama, izradio Zakon o amaterskoj kulturno-umjetničkoj djelatnosti koji nikako da ugleda svjetlo dana.
U Hrvatskoj primjetno postoje dvije vrste kulturnog djelovanja. Jedno podržano od strane institucija i drugo koje postoji zahvaljujući podrški užeg kruga pratitelja. Time je došlo do raslojavanja publika gdje jedna pohodi mjesta gdje je moderno, a druga mjesta gdje je popularno. Možemo li govoriti o nametnutoj kulturi koja se dijeli na poželjnu i podržanu, odnosno nepoželjnu i nepodržanu?
Radije bih kazao da je taj vaš stav rezultat djelovanja trenutne kulturne politike koju možemo okarakterizirati kao “deficitarnim modelom”. Zbog toga neke vrste kulture i kulturnog djelovanja jesu podržane, a druge, izvan profesionalne umjetnosti, uglavnom prolaze neopaženo. One, vidljive i nevidljive vrste kulture, u svojoj prirodi duboko su međusobno povezane i međuovisne čineći kulturnu ekologiju. Tu tvrdnju dokazuje primjerice kulturno-umjetnički amaterizam koji bi trebao biti među inim i inkubatorom budućeg profesionalnog kadra. Međutim, kako na nacionalnom i subnacionalnom nivou nije u potpunosti prepoznata njegova društvena i kulturološka vrijednost, on se nalazi u dubokoj organizacijskoj, stručnoj i financijskog krizi. Stoga ne može ostvariti spomenuti potencijal.
Potrebno bi bilo određenim pristupom i mjerama unaprijediti dosadašnju kulturnu politiku i praksu koja bi kao takva mogla prepoznati svekoliko kulturno stvaralaštvo u RH. To bi bio početak rješavanja problema kulturne politike, da manji dio stanovništva RH redovito participira u programima javno financiranih kulturnih organizacija.
To potvrđuje i razina sudjelovanja građana Hrvatske u kulturi koja je niža od europskog prosjeka. Štoviše ovdje možemo govoriti o obliku društvene isključenosti od sudjelovanja u kulturi stanovnika slabije razvijenih i ruralnih područja te osjetljivih skupina. Zar ne bi bilo lijepo da kulturna politika osigura svima ili makar velikoj većini građana svih dobnih skupina mogućnosti za sudjelovanje u kulturnim i kreativnim aktivnostima sa svim dobrobitima koje one donose bez obzira na materijalni ili rezidencijalni status naših građana? To bi značilo u srce kulturne politike uvrstiti novi pristup koji zovemo “Kulturna demokracija”- promicanje kulturnih sposobnosti za sve građane RH.
Na koji bi način kulturni djelatnici donosili odluke o upravljanju i financiranju u kulturi?
Uvodno bih objasnio današnji model upravljanja i financiranju u kulturi koji je u potpunosti centraliziran i politiziran. Postojeći zakonski propisi definiraju ministra kulture, gradonačelnike i načelnike kao isključive donositelje odluka s diskrecijskim pravom o imenovanju ravnatelja u kulturi i financiranju javnih potreba u kulturi tih istih samoupravnih jedinica.
U cilju toliko potrebne decentralizacije i depolitizacije upravljanja i financiranja u kulturi potrebno je učiniti izmjene Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi (NN 83/22).
Prva izmjena bi ojačala funkciju upravnih vijeća istih ustanova kako bi ista imala autonomnost u odabiru svojih ravnatelja umjesto dosadašnje isključivo predlagateljske. Trenutno ravnatelje bira ili ministar u slučaju države kao osnivača ili izvršno tijelo jedinica lokalne i regionalne samouprave ukoliko su iste osnivač. U općini je to općinski načelnik, u gradu gradonačelnik, a u županiji župan.
Izmjenama spomenutog Zakona, kulturna vijeća na nacionalnoj i subnacionalnoj razini dobila bi fiskalnu autonomnost i izvršnu odgovornost u odlučivanju o javnim potrebama u kulturi umjesto dosadašnje stručno-savjetodavne uloge, a u naravi paravana izabranim političkim predstavnicima za svojevoljno i diskrecijsko dodjeljivanje javnih sredstava. Time bi se u punom smislu ostvario utjecaj odabranih kulturnih djelatnika i umjetnika kao članova kulturnih vijeća na razvoj kulture i umjetnosti.
Potrebno bi bilo otići i korak dalje pa Izmjenama istog Zakona pravno urediti i time uvesti novi model sudioničkog upravljanja u kulturi i to dionika iz javnog i civilnog sektora. Bilo bi to u cilju donošenja sporazumnih odluka s većim demokratskim karakterom u odnosu na pitanja javnog financiranja, korištenja pa onda i aktivacije javnih prostora za kulturno-umjetničku produkciju. Primjerice zašto ne bismo izmjenama Zakona omogućili većim Zajednicama kulturno-umjetničkih udruga koje okupljaju značajan broj udruga u svom članstvu da kao neprofitne organizacije izaberu svog predstavnika koji bi ex lege postao članom upravnog vijeća postojeće javne ustanove na području kojem ona gravitira? Time bismo stvorili novi model upravljanja i odlučivanja dionika javnog i civilnog sektora koji bi imao značajno veći demokratski karakter, ali bi bio i poticaj civilnom sektoru u radu.
Kako spriječiti penetraciju sustava vrijednosti temeljenog na tvz. turbo folku?
Ovim pitanjem ste uboli u srž problema kulturne politike s više aspekata.
Prvenstvena rak rana sektora kulture i umjetnosti jest kronični nedostatak istraživanja, a onda posljedično i podataka za sve sektore kulture, što potvrđuje većina kolega. Tako bismo mogli uvidjeti kakav učinak imaju postojeće kulturne politike i kako bi potencijalno njihove izmjene djelovale. U tom smjeru predlagao sam da se u nadležnom Ministarstvu stvori odjel koji bi se time bavio. Naime, Državni zavod za statistiku ne provodi takva istraživanja ili je pak ona postojeća ukinuta radi uštede sredstava. Tako je za udruge kulturno-umjetničkog amaterizma zadnje statističko priopćenje bilo za davnu sezonu 2009/2010.! Postoje neka anketna istraživanja, no ona ne pružaju informacije o ukusu ili estetici kulturne potrošnje, a posebice u odnosu na digitalnu kulturnu potrošnju.
Kako nemamo odgovarajućih istraživanja koja bi nam mogli pomoći u kreiranju konkretnog rješenja zasada o odgovoru na vaše pitanje možemo tek pretpostavljati. Svjedočimo masovnoj pomami za turbofolkom, što dokazuju Billboardova lista i višekratno napunjene zagrebačke arene.Čini mi se da za takav trend dijelom može biti zaslužna spomenuta deficitarna kulturna politika. Istu smo preslikali iz UK, na način da ju je Hrvatska izmijenila stvorivši hibrid, ali lošiju varijantu.
Na taj način onemogućila je umjetnicima i kulturnim djelatnicima u kulturnim vijećima donošenje samostalnih odluka o financiranju javnih potreba u kulturi na korist diskrecijskih odluka političkih predstavnika. Oni su donosili zasigurno krive odluke o financiranju javnih potreba što nam se dugoročno neminovno osvetilo. Nisu se financirali društveno korisniji projekti koji su trebali odgajati i stvarati publiku, odnosno njihov estetski i duhovni vrh. Spomenutu deficitarnu politiku iz UK-a, a koju RH hibridno primjenjuje, ozbiljno kritiziraju i njihovi znanstvenici. Smatraju da je zbog ambicije kulturnih vijeća širenja pristupa određene kulturne ponude, koja je javno financirana te automatski identificirana kao kvalitetna, ista kulturna politika propustila promicati kulturne sposobnosti za sve. Tako nije osigurala pravo građana na sudjelovanje u kulturnim i kreativnim aktivnostima.
S druge strane neki građani nisu imali mogućnosti za redovito praćenje ili aktivno participiranje u estetski kvalitetnijim kulturnim aktivnostima. Oni su jednostavno započeli sudjelovati u onoj vrsti kulture koja im je bila dostupnija, pod prstom pametnog telefona ili daljinskog upravljača pametne televizije. Možemo reći da su se akulturirali. Kultura je to koju karakteriziraju srcedrapajući i vulgarni tekstovi, živi ritam, efektna produkcija, spotovi kojima se promovira život na visokoj nozi ili brza zarada za koju nije bitno je li kriminalnog podrijetla. Zapravo je svojevrsno zrcalenje naše svakodnevice obrnutih vrijednosti koja se ustaljuje kao novo normalno. Algoritmi aplikacija na pametnim uređajima samo su ubrzali spomenuti proces.
Ukratko, jedino rješenje je promjena srca kulturne politike, primjena novog pristupa pod nazivom Kulturna demokracija. Ovo je potrebno usvojiti ne samo u Ministarstvu kulture i medija, već i u drugim tijelima državne uprave.
Kako se gradi sustav vrijednosti koji nije temeljen na kulturi poznanstva?
Izgradnja sustava vrijednosti u nekoj organizaciji uvelike ovisi o karakteru odgovorne osobe. Na nacionalnom nivou to bi značilo da uvelike ovisi o karakteru vladajuće elite. Kada isti nisu sposobni zbog nedostatka znanja o upravljanju ili puke želje uspostaviti učinkovite poslovne procese koji osiguravaju neometano izvršavanje poslovnih zadataka, tada nastaju uska grla u njihovoj realizaciji. Zato trebate poznanika koji može pomoći, za što uglavnom biva nagrađen.
To su uzroci i mjesta nastanka potencijalne korupcije koja je rak rana današnjeg društva u smislu izgubljenih sredstava, izostanka investicija, demografskog urušavanja ili uspostavljanja obrnutog sustava vrijednosti temeljenog na kulturi poznanstva. Više nego ikad su nam potrebni sposobni stručnjaci s integritetom koji imaju znanje upravljanja poput g. Damira Vanđelića kako bi uspjeli stvoriti transparentne, uređene i učinkovite sustave na državnom i lokalnom nivou za koje ne biste trebali imati poznanika. Time bi se vratilo povjerenje građana u institucije, ali i doprinijelo izgradnji sustava istinskih vrijednosti.
Kako obnova kulturnih dobara RH na područjima zahvaćenima zagrebačkim i sisačko – petrinjskim potresom utječe na budući razvoj kulture tih prostora?
Prema mojim informacijama nakon pune tri godine od potresa obnova kulturnih dobara na spomenutim područjima uglavnom se nalazi u različitim fazama. To značajno utječe na kronični deficit prostora za kulturu i neodgovarajuće uvjete rada kao i na kulturnu participaciju i potrošnju.
Unatoč sisačko-petrinjskom potresu i tome što prostori ne prate potrebe kulturne aktivnosti, kulturna aktivnost jest značajna na ovom prostoru. Pretpostavljam da je to posljedica revitalizacije iste nakon obustavljanja kulturnog djelovanja tijekom pandemije COVID-a. S druge strane na prostoru Banovine kulturna aktivnost stagnira. Ono što je prije i nakon potresa ostalo isto na ovom području su deficitarna programska sredstva jedinica lokalne i regionalne samouprave. Ista ne prate kulturne potrebe. Dodatno su, zbog inflacije, budući da su ostala na razini prije potresa, u stvarnosti značajno manja.
Na prostoru grada Zagreba suočeni smo, uz posljedice potresa, i s posljedicama poplave koja je također uništila brojna muzejska djela. Dio umjetnina koji je preživio se pak čuva u neadekvatnim depoima što prijeti njihovom uništenju. Veseli povećanje sredstava grada Zagreba za javne potrebe u 2024.godini kojih je gotovo dvostruko više u odnosu na prošlu godinu.
