Marija Jurić Zagorka je često koristila stvarne događaje, osobe i mjesta kao inspiraciju u svojim romanima i pričama. Tako je u svojoj knjizi Kći Lotršćaka ispreplela i priču o otoku svetog Jakova- jednom od brojnih otoka koji su se nekada nalazili na rijeci Savi. Upravo ta priča potaknula me na istraživanje o tom otoku, poznatom i pod nazivom Crni otok.
Legenda ili istinita priča?
Važno je odmah na početku ustanoviti kako je riječ o nečemu što nije samo legenda ili priča, već je otok zaista postojao. Međutim njegova točna lokacija još uvijek nije utvrđena. Naime, izmjenom i regulacijom toka rijeke Save kroz stoljeća, a poglavito krajem 19. stoljeća, izmijenjen je krajolik kroz koji je Sava tekla. S obzirom na to da na terenu nema vidljivih ostataka otoka, jedini izvor su nam pisani izvori iz srednjeg vijeka u kojima se otok spominje.
U opisima iz srednjeg vijeka spominju se brojni tokovi i savski pritoci, rukavci, močvare, ali i otoci kojih danas više nema. Od tih otoka do danas su sačuvani tek toponimi. Tako je primjerice Zapruđe dobilo ime po Zaprudskom otoku za kojeg se pretpostavlja da je bio najveći otok. Na području gradske četvrti Podsused Vrapče nalazi se ulica Vučak koja čuva uspomenu na otok Vučak koji se nalazio u blizini, a označen je na staroj karti. Siget dolazi od mađarske riječi sziget, što znači otok. Savska Opatovina je pak dobila ime upravo po otoku svetog Jakova na kojemu je u srednjem vijeku bila izgrađena crkva i samostan cistercita.
U potrazi za nestalim otokom
Spisi otkrivaju kako je otok kroz godine tražilo više autora koji su ga pokušali smjestiti na nekoliko pozicija. Tako Danko Dujmović navodi kako je “Otok svetog Jakova Lelja Dobronić smjestila u zapadni dio današnjeg Zagreba, južno od Vrapča, u blizinu tadašnjeg sela Opatovina. Dobronić na drugom mjestu navodi mišljenje J. Ćuka da se posjed Egidijev otok nalazio sjeverno od sela Otok te da je možda bio i na sjevernoj obali Save, pritom ne dovodeći u vezu Egidijev otok s Otokom svetog Jakova. Ta se ubikacija Otoka sv. Jakova, preuzimanjem podatka od Dobronić, uglavnom zadržala i u kasnijim radovima drugih autora.”
Vladimir Peter Goss u knjizi Registar položaja i spomenika ranije srednjovjekovne umjetnosti u međurječju Save i Drave također preuzima podatak od Dobronić. Tako navodi da je “Otok sv. Jakoba te crkva sv. Marije i cistercitski samostan (spominju se sredinom 13. stoljeća) na savskom otoku prema Podsusedu u Zagrebu.”
Radovan Gajer u svom radu Posjedi Zagrebačkog kaptola oko Zagreba u prvoj polovici 14. stoljeća na karti koju je nacrtao smješta otok kod Opatovine.
Danko Dujmović u svom radu Otok svetog Jakova: prilog poznavanju srednjovjekovnog kulturnog krajolika Zagreba bavi se “preciznijim smještajem otoka u srednjovjekovnom zagrebačkom krajoliku, odnosno utvrđuje ubikaciju otoka i opatije u današnje zagrebačko naselje Jakuševec.”
Uz otok Sv. Jakov istoimeni prijelaz preko Save
Otok sv. Jakova se nalazio u sklopu posjeda koji je od sredine 13. stoljeća pripadao cistercitima. U najranijim zapisima otok se ne naziva sv. Jakov, već Otok. Prvi podatak o otoku je iz 1217. godine iz isprave kralja Andrije II. kojom Egidija i njegove potomke oslobađa od banskog podložništva te mu u ispravi potvrđuje posjede koji su mu tada pripadali. U toj ispravi se nabrajaju Egidijevi posjedi Otok, Krastenica, Prevlaka, Želin, Černelec, Ruča i Lekenik. Tu se ujedno opisuju granice svakog posjeda.
Godine 1257. također se spominje Otok, kada zagrebački arhiđakon Petar poklanja zemlju na Egidijevom Otoku cistercitima. Tada se saznaje da je na stanovitom Otoku Egidije izgradio crkvu sv. Jakova, a da je arhiđakon Petar pored te crkve izgradio i crkvu posvećenu Mariji. Ista crkva spominje se i 1259. godine u ispravi kojom kralj Bela IV. potvrđuje donaciju mlinova cistercitima.
“U kasnijim izvorima Egidijevo se ime iz naziva Otoka izgubilo te je Otok počeo nositi ime prema svecu kojem je bila posvećena starija crkva. Tako se, primjerice, 1277. godine spominje opatija sv. Jakova na savskom otoku (abbacia sancti Jacobi de insula Zawa), a 1280. godine opat i samostan crkve sv. Jakova na otoku pored Zagreba (abbati et conventui ecclesie sancti Jacobi de insula prope Zagrabiam), dok se 1287. i 1291. godine spominje opat s Otoka sv. Jakova (…abbatemque de insula sancti Jacobi…).” stoji tako u Dujmovićevu radu.
Legenda o Crnom otoku
“U turopoljskim šumama bilo je nekoć kao mravlja, ogromnih životinja. Nalikovale su na volove, samo su bile još jedanput tako velike. Dlaka im je bila crna, a rogovi dugi dva rifa. Životinje su se zvale turovi, po čemu danas Turopolje nosi svoje ime.
Na riječnom otoku stajao je grad, crn poput noći, a u njemu živješe kralj turova. Bijaše ogroman i crn, oči mu bijehu kao baklje, a rogovi zlatni. Ime mu je bilo Urus, bog plodnosti. Jedne burne noći porastu mu rogovi do neba, dosegnu crne oblake, a vila oblakinja zapne mu o njih. On se zaljubi te je skine s oblaka i zarobi u gradu.
Živio je s njom u ljubavi te uskoro čitav otok preplaviše vile crnih kosa. Naga im je tijelesa pokrivao crni veo. Kad bi nastala noć, ljudi bi gledali kako se na mjesečini u srebrenim valovima Save kupaju, dok vjetar vijori njihovim crnim velima poput oblaka.
Svake godine izašao bi iz crnog boga bijeli nagi mladić. Tom su prilikom crne vile letjele svijetom tražeći mladu nevinu djevojku. Odjenule bi je u bjelinu i žrtvovale svojem bogu Urusu.
Još i danas stari ljudi toga kraja pričaju da otokom lete crne vile pa ga nazivaju ‘Crnim otokom’.”
*Drugi dio potrage za Crnim otokom kod Zagreba objaviti ćemo uskoro!
Ovaj sadržaj sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
