fbpx
Na izvoru legende o Gričkom topu je predaja o topu s Medvedgrada, pucnju i danu kada su Turci spremali posljednji juriš na Savski most
Ilustracija / Blaga & misterije
Mitovi i legende

Na izvoru legende o Gričkom topu je predaja o topu s Medvedgrada, pucnju i danu kada su Turci spremali posljednji juriš na Savski most

28.11.2018. Ured za blaga i misterije

U brojnim pričama o vremenu kada su borbe s Turcima bile svakodnevica, nastala je i priča, odnosno legenda o topu s Medvedgrada koja je godinama kasnije transformirana u dobro poznatu legendu o Gričkom topu koji je jednom hicem u podne zauvijek od Zagreba odvratio turske napadače.

Priča o Gričkom topu dobro je poznata i prema njoj, Zagrepčani su u kulu Lotrščak postavili top koji je jednom prilikom baš u vrijeme ručka dalekometnim pucnjem pogodio šator Hasan Paše Predojevića i sa stola odnio svježe pečenog kopuna. Iznenađeni dometom topništva s Gradeca Turci su se povukli i nisu više pokušavali izravno napasti Zagreb.

Lotrščak, mjesto s kojeg danas puca Grički top

Postavljen  1. siječnja 1877. godine na inicijativu gradskog vijećnika Đure Deželića, Grički top jedna je od zagrebačkih znamenitosti i u spomen na legendu, svakog dana  pucnjem označava podne.

No, gdje se nalazi izvor popularne legende? Po svemu sudeći, poviše današnjeg Zagreba, u selima ispod Medvedgrada. Prvi koji je zabilježio priču o topu s Medvedgrada bio je Ivan Kukuljević Sakcinski, inače autor poznatog Znamenitog govora, povjesničar i jedan od prvih kolekcionara narodnih predaja ovih područja.

Njegova knjiga „Dogadjaji Medvedgrada“ iz 1854. godine popisuje na gotovo pedeset stranica imovinsko-pravnu povijest Medvedgrada. Istom tekstu autor prilaže prijepise izvora na latinskom jeziku koji podupiru njegove teze, a zanimljiv dodatak knjizi su i narodne legende vezane za Medvedgrad.

©Blaga & misterije, kontaktirati za prijenos

Među njima se nalazi i priča o topu s Medvedgrada koja neodoljivo podsjeća na priču o Gričkom topu. Toliko da je priča do u detaljima zapravo ista i donosimo ju u nastavku članka onako kako je prije toliko godina izvorno zapisana.

“Prigodom neke bitke s Turci, koji biaše posjeli čitavo zagrebačko polje sve do savskog mosta, pomogli su taj most braniti ne samo Zagrepčani sa svojih zidinah, nego također, kako narod pripovìda, i stanovnici Medvedgrada, koji biaše u ono doba naperen s topovi i lumbardami. 

Među oviem topovi bio je i jedan ogromni top kojim je upravljao sam gospodar Medvedgradski. Vidjevši ovaj kako Turci stalno na Savski most jurišaju, te iz nekog velikog šatora zapovjedi primaju, naumi oni taj šator na svaki način razoriti. 

©Blaga & misterije, kontaktirati za prijenos

Oko podnaha biahu jednoć u tom šatoru, u kom vodja turske vojske stanova, sakupljeni najugledniji Turci oko svog vodje, te ručahu u veselom razgovoru. Pred vodju donesoše sluge prepečenog kopuna tako umno razrezana da se nije poznalo jeli kopun čitav ili narezan. 

Ushitjen od ove vještine rezanja kopuna, digne vodja kopuna u visinu i rekne, “Dina mi moga, Turci gledajte, kao što ja ovoga rezanoga ali ipak čitavoga kopuna u svojoj ruci držim, tako će za nedjelju danas u mojoj ruci biti ključevi Zagreba grada, a na oltaru sv. Kralja zobsti će zob naši umorni konji. 

Nu, jedva izusti Turčim ove riječi, kad u Medvedgradu puče veliki top, te njegovo zrno udari baš u kopuna kog na drobne komade razmrvi i raznese. Videći to Turci i držeći za zlu kob ovaj slučaj, razbiegnu se od straha i povuku sa sobom istog vodju, koji nikada više nije pokušao jurišati na Savski most…”

Ovako završava priča koju je zabilježio Sakcinski, ista kao i priča o Gričkom topu koja je postala aktualna nekoliko desetljeća kasnije, kada je s prozora zgrade Meteorološkog zavoda označavajući podne odjeknuo prvi hitac.

Treba spomenuti i kako je priču sličnu onoj o medvedgradskom topu zabilježio i Vjekoslav Klaić u Klanjcu podno Cesargrada. “…Neki je paša turski došao pod Cesargrad pa se utaborio u Velikom Travniku”. Tu je pečena pjetla raskomadao i zaprijetio da će jednako učiniti i s gradom. No u taj tren grunuo je top na Cesargradu, a topovsko zrno raznijelo je pijetla i pašu. Turci su se stoga prepali pa su smjesta pobjegli…”