in

Kad vrana viče “Plak!” Među pticama postoje one za koje vjeruju da su glasnici smrti, da u njih ulazi đavao, da zimi lete do samog pakla

Vjerovanje da pojava, ponašanje i glasanje određenih životinja predviđa i najavljuje čovjekovu smrt široko je rasprostranjeno. Uloga vjesnika smrti najčešće pripada pticama te njihova pojava na prozoru, stablu u blizini kuće, prelet preko krova, kljuckanje po prozoru i glasanje naviješta skoru smrt nekoga u toj ili susjednoj kući.

Tako među zloslutnim pticama nalazimo gavrana, vranu te druge ptice iz porodice vrana, poput čavke ili gačca koje u slavenskim narodnim tradicijama objedinjuju srodne predodžbe. Ptice iz te porodice crne su, smatraju se zloslutnima, grabljivima i nečistima te kao takve stoje u opoziciji bijelim, dobrim i svetim pticama poput goluba ili grlice.

Njihove osobine očituju se u povezanosti s podzemnim svijetom, blagom koje se čuva u zemlji, s mrtvima, krvoprolićem i ratom, dušama grešnika i paklom. Nečisto podrijetlo vezuje ih za đavolsku prirodu, pa u Ukrajini smatraju da su stvorene od vraga, a Poljaci vjeruju da vrag može preuzeti obličje gavrana.

Foto: ilustracija Arthur Rackham

Poznato je i istočnoslavensko vjerovanje o čavkama koje zimi odlaze u pakao. Razbojstvo, grabljivost i krvoločnost karakteristični su motivi u predodžbama o gavranu i vrani, a posebice se pripisuju gavranu koji se zbog njih povezuje i s vukom.

Zato Rusi smatraju da pojava gavrana najavljuje i pojavu vuka ili njegov napad na stado. Gavran ili vrana javljaju se i u ukrajinskom petrovskom obredu protjerivanja i sahranjivanja “crne ptice” (jastreba, gavrana) koja simbolizira smrt, te vrlo sličnom kašubskom obredu “usmrćivanja jastreba” na Ivanjdan, vrani (koju nazivaju jastrebom) odsijeca se glava te se ona zatim pokapa.

Vjerovanja u Hrvatskoj

Ptice kao vjesnike smrti istraživao je etnolog Josip Lovretić koji je zapisao razna vjerovanja na području Hrvatske. Kada se vrana oglasila s “plak”, tada su joj u Slavoniji, najvjerojatnije s apotropejskim ciljem, odgovarali “Plakala za svojom glavom”:

“Ako vrana viče “plak” bit će štete ili smrti. – Kad vrana viče “plak”, umrit će ko u kući. Zato je dobro odgovoriti vrani: Plakala za svojom glavom.”

O vezi gavrana i mrtvih te o njegovim nečistim osobinama doznajemo iz pripovijetke koju Lovretić bilježi u Poljicama prema kojoj gavran biva kažnjen od Boga zbog svojih postupaka tijekom Velikoga potopa:

“Kad je Noje posla’ iz korablje gavrana da vidi, je li prista’ potop, on se namirija na mrtva čovika, prokljuva’ ga, izija njegovo meso a otkinija ruku od njega i donija Noju. Zato ga je Bog pokara’ da’ mu je za pokoru, da za tri litna miseca, kad je najveća suša, ne pije vode.”

Tu su zatim noćne ptice, poput sove ili ćuka, čije se glasanje doživljava kao žalosno huktanje, a za ćuka u Samoboru kažu da pjeva “spi, spi”, što je siguran znak da će bolesnik uskoro umrijeti.

Ilustracija

Među vjesnicima smrti neizostavna je i kukavica za koju se smatra da je ljudskoga podrijetla. U Dalmaciji se kukanje kukavice smatralo zloslutnim u onoj kući u kojoj se nalazio bolesnik, a prema predaji iz mjesta Budaka njezino je podrijetlo vezano uz žensku osobu i smrt člana obitelji: majka se pretvara u kukavicu kada spoznaje da je njezina kći ubila svojega brata i od njega pripremila ručak.

Kako bilježi Petar Bulat, autor do sada najopsežnijega rada o kukavici, žalostivo dozivanje te ptice, njezin usamljen istup i izbjegavanje društva ostalih ptica pridonijelo je da se u narodu koji je želio protumačiti njezino podrijetlo, stvori slika tugujućega člana obitelji. Stoga se etiologija te ptice vezuje uz tugovanje jednoga člana obitelji zbog smrti drugoga, najčešće sestre za bratom, žene za mužem ili majke za djecom.

Kada se kukavica dovodi u vezu s predviđanjem smrti, često se broji i koliko će se puta oglasiti i prema tome određuje koliko je života čovjeku preostalo, što je ujedno i jedan od razloga zbog kojega je općenito prihvaćeno vjerovanje da je grijeh ubiti kukavicu.

“Oko Zagreba, u Srijemu i druguda paze, koliko je puta kukavica zakukala, kad je čuju prvi put. Pozorno se sluša i broji, jer koliko je puta zakukala, toliko ćeš živjeti godina.

Smrt može navijestiti i domaća kokoš ako propjeva kao i pijetao koji se danju često glasa. Prema vjerovanjima zabilježenima u Samoboru smrt navješćuje bijela kokoš koja propjeva. Ponegdje se takva karakteristika te životinje smatrala velikom nesrećom, pa čak i manifestacijom nečistih sila zbog čega ju je bilo potrebno odmah usmrtiti.

Ove animalističke predodžbe duboko su utkane u različitim segmentima tradicijske kulture te ih nalazimo u svakidašnjim, životnim običajima, njihovima ritualima, obredima i postupcima. Neizostavno prisutne uz čovjeka na njegovu cjelokupnom životnom putu, životinje su često u ljudskoj svijesti vjesnici smrti, a nalazimo ih i u sferi onostranoga.

izvor: Maja Pasarić- Uloga životinja u predodžbama o smrti i zagrobnom životu u hrvatskoj etnografskoj građi

Zaboravljene junakinje i slučajne ratnice toliko su zadivile hrabrošću da njihova imena pronalazimo u mjestima oko nas

Na izvoru legende o Gričkom topu je predaja o topu s Medvedgrada, pucnju i danu kada su Turci spremali posljednji juriš na Savski most