Fenomen progona vještica, možemo sa sigurnošću reći, u suvremenu hrvatsku kulturu uvela je hrvatska književnica, novinarka i publicistica Marija Jurić Zagorka sa svojom Gričkom vješticom. Grička vještica je, kao niz sveščića isprva, a zatim i kao serija knjiga, doživjela brojna izdanja u 20. stoljeću, šireći se među svim društvenim i čitalačkim društvenim slojevima.
Svojom fabulom i narativom prepunim intriga donosila je dio fikcionalizirane mikropovijesti osamnaestostoljetnog Zagreba iz doba vrhunca i kraja progona vještica. Pisala ju je kombinirajući povijesne podatke sa svojom fikcijom. Taj prividni osjećaj povijesne stvarnosti uz lake ljubavne i druge tematike popularnog stila učinile su je iznimno popularnim štivom. To je i ostala, uz brojna izdanja i različite generacije čitalačke publike sve do danas.
Strossmayerov utjecaj na Zagorku
Priča o Gričkoj vještici izravno je uzrokovana pokroviteljstvom đakovačkog biskupa Josipa Jurja Strossmayera. On je bio prvim i najvažnijim Zagorkinim zaštitnikom otkad su se upoznali 1897. pa sve do njegove smrti 1905. godine. Strossmayer je, potaknut uspjehom njezinih romana, ali i njihovom cenzurom, na jednom od svojih proputovanja kroz Zagreb pozvao Zagorku da dođe na sastanak u njegovu rezidenciju u Jurjevsku ulicu. Mariji Jurić Zagorki upravo je na tome sastanku u proljeće 1903. godine predloženo da se, između ostalog, zbog vrlo aktivne cenzure njezinih suvremenih tema, počne baviti povijesnom tematikom u svojoj prozi. Kroz nju će onda moći provući rodoljubne teme isprepletene alegorijama na suvremenost. Tako bi lakše mogla komunicirati s publikom, a da cenzori ne izrežu dijelove teksta ili policija ne zaplijeni knjige zbog aktualne, suvremene kritike trenutne vlasti.
Strossmayer je dao Zagorki glavnu idejnu smjernicu za Gričku vješticu, a Zagorka je obećala donijeti uskoro Strossmayeru nacrt romana. Sljedećih je osam tjedana sastavljala koncept proučavajući građu u Zemaljskom arhivu u Zagrebu uz pomoć zagrebačkog povjesničara Ivana Krstitelja Tkalčića. Uskoro je upriličen novi susret kod Strossmayera.
Ondje je Zagorka okupljenima predstavila sinopsis i nacrt povijesnog romana. Dala mu je radni naslov Vještica od Griča. Po čitanju tog predloška opisala je u kratkim crtama i karakteristike glavnih likova u romanu. Ujedno je izjavila kako smatra da ima još barem šest mjeseci proučavanja povijesnog materijala pred sobom. Također je smatrala da u zagrebačkim dokumentima nailazi na mnoge rupe. Zato želi otići u Beč u arhiv kako bi pomnije pretražila građu toga vremena.
Zagorkino istraživanje
Nakon sastanka i sinopsisa Zagorka počinje intenzivno raditi na svom romanu. Sljedećih godina, nakon što 1905. Strossmayer i Tkalčić umiru, Zagorka postaje parlamentarnom izvjestiteljicom. Dobiva priliku, osim bečkih, istraživati i peštanske arhive, a na koncu opet i one zagrebačke. U Zagrebu joj Ivan Bojničić Kninski pokazuje najnovije pronađene zapisnike o suđenjima optuženima za vještičarstvo. U to ih je vrijeme objavljivao u Vjesniku zemaljskog arhiva.
Zagorka završava svoj roman, koji pod naslovom Grička vještica nepotpisan izlazi kao roman-feljton u Malim novinama od broja 200 od 28. srpnja 1912. do broja 228. od 24. kolovoza 1913. godine. To je dio serijala koji će kasnije biti poznat kao Kontesa Nera i Malleus Maleficarum. Nakon broja 228. počinje se reklamirati roman u sveščićima koji prati već izdani tekst i izlazi jednom tjedno.
Radnja je bila epizodična i prilagođena izdavanju u nastavcima. Duljina epizoda i njihova struktura određena je prostorom u novinama i ritmom izlaska pojedinog nastavka. Ilustratoru je Zagorka pribavljala mnogo potrebnih detalja kako bi crteže oživio što plastičnije i vjernije. Za te svrhe je proučavala i povijesnu kostimografiju. Čitalačka ju je publika primila i prihvatila, a domaći se kritičari nisu javljali.
Počeci Gričke vještice
U početku se Grička vještica sastojala od tri dijela koja nisu posebno naslovljena. Tek poslije Zagorka dodaje Tajnu Krvavog mosta u ciklus. Prvobitnu Gričku vješticu sažima u Kontesu Neru i Malleus Maleficarum. Zatim, nakon Prvog svjetskog rata, od 1918. do 1926. dopisuje još četiri dijela. To su romani Suparnica Marije Terezije I., Suparnica Marije Terezije II., Dvorska kamarila Marije Terezije i Buntovnik na prijestolju.
Direktor Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Josip Bach predložio je Zagorki 1916. godine dramatizaciju Gričke vještice kako bi se privukla publika jer kazalište je u to doba većinom bilo prazno. Praizvedba drame Grička vještica održala se 18. kolovoza 1916. u zagrebačkom HNK-u, a prve su predstave mahom rasprodane. Uskoro su i Kći Lotršćaka, Suparnica Marije Terezije i Gordana, sve odreda Zagorkine vlastoručne dramatizacije romana, punile kazališnu kuću, i to ne samo HNK u Zagrebu, već i niz pokrajinskih kazališta te malih dvorana s amaterskim izvedbama.
Osim glavnih, plemićkih likova Nere i Siniše i njihove borbe i ljubavi, u Gričku vješticu je Zagorka kao vodeću temu uključila i priče o progonima nekoliko povijesnih zagrebačkih žena optuženih da su vještice, koje su bile procesuirane u svjetovnom procesu. Poglavito ih se susreće u drugom i trećem svesku serije romana. Zagorka je tako u stvaranju svoga djela iskoristila imena i sudbine 13 osoba koje su bile optužene za vještičarstvo u razmaku od 60 godina.
Stvarni slučaji kao inspiracija
Od procesa objavljenih u Tkalčića Zagorka je koristila one protiv Barbare Dugan iz 1743. i Marijane Vugrinec iz 1751. godine. Od procesa objavljenih u Bojničića koristila je one protiv Katarine Dolenec, Margarete Dumbović, Magde Krvarić, Barbare Tordić i Helene Škrvarić iz 1699., Margarete i Jelene Kušenke iz 1715., Barice Jurković Benšek Cindekovice iz 1743. i suđenja donjostubičkim seljacima iz 1756. godine. Također je spomenut i slučaj Magdalene Lugomer Herucine iz 1758. godine. Po tome se može vidjeti da vremenski raspon njezinih povijesnih izvora iznosi oko 60 godina (između 1699. i 1758.). To je vjerojatno bilo potaknuto dostupnim procesima koji su bili pronađeni i objavljeni bez prijevoda u ova tri izdanja Tkalčića i Bojničića, a koje je Zagorka smatrala zanimljivima. Tako su joj postali izvorom za prvotni nacrt radnje romana.
Analizom godišta povijesnih slučajeva može se zaključiti da Zagorki nije bio važan stvarni, povijesni vremenski tijek u korištenju tih povijesnih činjenica. Tako se u Zagorkinom romanu na ulicama Gradeca susreću osobe koje su ustvari bile vremenski udaljene desetljećima, pa i po pola stoljeća. Također, treba napomenuti da od svih dosad sačuvanih i pronađenih izvornih zapisa s povijesnih suđenja na Gradecu i Kaptolu nikad nije sačuvan niti jedan koji bi pokazao da je suđeno za čarobnjaštvo ikome visokog, plemenitog roda kao što je to bila Nera.
Autoričin vremenski odmak
Sam vremenski okvir, čini se, povijesno odskače od stvarne granice prestanka suđenja za čarobnjaštvo u Hrvatskoj. Pogotovo ako prema svim poznatim odrednicama iz romana računamo da vremenski horizont radnje Gričke vještice traje od 1775. do 1791. godine, dok je slučaj posljednje stvarne optužene osobe za vještičarstvo bio onaj Herucinin iz 1758., a koji je završio oslobađanjem po ukazu kraljice Marije Terezije. Isto vrijedi i za činjenicu, primjerice, da su zajedno u tamnici zatvorene Jelica Kušenka i Marija Vugrinec. Njima je u stvarnosti bilo suđeno 1715. i 1751. godine.
Zagorka je iskoristila samo dio stvarnih osoba iz gradske vlasti. Druge je zanemarila, prepuštajući sve povijesne slučajeve u tekstu samo ovima odabranima. Analizom različitih povijesnih činjenica i okolnosti može se sa sigurnošću vidjeti da Marija Terezija nije mogla imati utjecaja na slučaj Barice Benšek Cindekovice. Ne samo da se u vrijeme njezina slučaja bavila iznimno bitnim situacijama u ratu za vlastito prijestolje, već i oba njezina liječnika, koja su bila od presudne važnosti za njezine odluke u ovim pitanjima, Gerard van Swieten i Anton de Haen u to vrijeme još nisu imali nikakvu funkciju na kraljičinu dvoru. Tako se može zaključiti da je za fiktivnu sudbinu Benšekove Zagorka koristila brojne izvore za likove, situaciju i optužbe. No, konačnu sudbinu spojila s onom koju je u stvarnosti doživjela Magdalena Lugomer Herucina petnaest godina kasnije.
Ostale interpretacije progona
No, Zagorkin rad i opus polučili su izniman uspjeh. Upravo to je ono što je značajno za kontekst vremena u kojem su nastali, ali i danas. U drugoj polovici 20. stoljeća, 1960-ih veliki dvojac hrvatskoga stripa, Andrija Maurović (crtač) i Norbert Neugebauer (scenarist), objavili su u 14 svešćića svoju adaptaciju Kontese Nere.
Zaključno, možemo ustvrditi da je Zagorka svojim istraživanjem jednog intrigantnog razdoblja preko dostupnih joj podataka i njegovim korištenjem u svome djelu uspjela privući hrvatsko široko čitateljstvo da počne čitati hrvatsko štivo i to u velikim brojkama. Njezin je rad vrlo vjerojatno velikom broju čitatelja usadio želju za boljim poznavanjem zanimljive hrvatske povijesti.
Tako, primjerice, stotinjak godina nakon Zagorke, svjetlo dana je 2023. godine ugledao roman Rogus, osječke književnice Ivane Šojat. Ona također obrađuje temu progona vještica i to konkretno jedini slavonski sačuvani slučaj – proces protiv Anice Pavković iz Čepina kod Osijeka, 1738. godine. Ovaj uzbudljivi roman, koji spaja dva svijeta i dvije žene, suvremeni Osijek 21. stoljeća i Osijek 18. stoljeća, nastao je također na izvornim sudskim zapisima. Ujedno je odličan nastavak Zagorkinih nastojanja da se književno osvijetli ovo razdoblje i fenomen progona vještica.
Suvremeno vještičarstvo
Posljednji dio vezan uz vještice u suvremenoj hrvatskoj kulturi vezan je uz svjetski fenomen u potkategorijama novovjerja, suvremenog vještičarstva i wicce. Suvremeno vještičarstvo kao pojam odnosi se na različite tradicije vještičarstva prakticirane u 20. i 21. stoljeću. Uključuju magijske, pučke iscjeliteljske, šamanističke prakse, duhovno iscjeljivanje, ceremonijalne magijske prakse elementarne magije, prilagodbe prirodnim energijama i drugo, a wiccu možemo promatrati ili kao jednu vrstu suvremenog vještičarstva ili pak različitu od onoga što pripadnici suvremenog vještičarstva (koji nisu pripadnici wicce) smatraju praksom suvremenog vještičarstva, ovisno o tome koju tradiciju unutar wicce promatramo.
Jedan od najvećih utjecaja na oblikovanje wicce imala je engleska povjesničarka, antropologinja i arheologinja Margaret A. Murray sa svoja dva djela Vještičji kult u zapadnoj Europi iz 1921. godine i Bog vještica iz 1933. godine. Margaret Murray se, tijekom svoje plodne karijere kao egiptologinje, zanimala i za folklor zapadne i srednje Europe. Znanstveni i literarni uzor bio joj je škotski antropolog James G. Frazer.
Proučavajući izvorne zapise iz procesa za magijske zločine u ranome novom vijeku, uglavnom s područja Velike Britanije, Francuske i Njemačke, u svojim je knjigama upozorila na određene dosljednosti u iskazima optuženih žena. Primjeri koje je izdvojila pokazali su da su se u većini slučajeva optuženice međusobno razlikovale po dobi, odgoju, društvenom i bračnom statusu, zemlji rođenja, pa čak i stoljeću u kojem su živjele. Također, nisu sve bile podvrgnute torturi i iscrpljujućim ispitivanjima.
Knjige priznale i struka i javnost
Njezina prva knjiga Vještičji kult u zapadnoj Europi strogo je znanstvena knjiga s detaljnim navodima i citatima izvora. Stručno ju je odobrilo i izdalo Sveučilište u Oxfordu. No, druga knjiga, Bog vještica, nije bila namijenjena akademskoj populaciji, već širem čitateljstvu. U njoj je ovaj kult nazvala “Starom religijom”, a vještičjeg boga “Rogatim Bogom”.
U obje ove knjige Murray je pokušala objasniti da je riječ o religiji temeljenoj na kultu plodnosti i mijenama prirodnih ciklusa godišnjih doba, o konceptu i svrsi vještičjih proslava sabata i esbata. Skupine pripadnika kulta nazvala je kovenima i iznijela brojku od trinaest pripadnika svakoga kovena te smatranje da su neki među njima bili i nasljedne vještice. Objasnila je ulogu vještičjih životinjsko-demonskih pomoćnika familijara, prakse divinacije, teoriju povezivosti prikaza muškoga rogatog božanstva među prikazima u Europi, na Bliskom istoku i u Africi te kako je on demoniziran i pretvoren u vraga dolaskom kršćanstva. Murray je smatrala da je, unatoč tomu, štovanje njegova božanstva preživjelo potajice, mimo očiju javnosti, sve do 18. stoljeća.
Obje su knjige izazvale oduševljenje javnosti i zainteresiranost okultista. Nije bilo znanstvenika koji bi se ozbiljnije pozabavili golemom količinom dokumenata koje je Murray obradila bez obzira na to što je dokazano da ih je obradila selektivno i većinom upotrebljavala one dijelove koji su se slagali s njezinom teorijom o prežitku. Osam godina nakon što je izdala Vještičji kult u zapadnoj Europi urednici Britanske enciklopedije pozvali su je da unese objašnjenje pojma “vještičje umijeće”. Taj unos, kao općeprihvaćen na akademskoj razini, stajao je u Britanskoj enciklopediji sve do 1969. godine. Tako je bio dostupan javnosti, pa prema tomu i novinarima, ljudima iz filmske industrije i književnicima koji su ga prihvatili s entuzijazmom.
Popularizacija wicce
Najvažnija osoba za nastanak wicce bio je Gerald Brosseau Gardner, britanski civilni voditelj plantaže čaja i gume na Cejlonu i u Malaji, inspektor za distribuciju proizvoda u Britanskoj Malaji. Gerald Gardner 1954. godine objavio je svoju najvažniju knjigu Vještičarstvo danas. Ta je knjiga napisana s gledišta antropologa koji je od sljedbenika starog vještičjeg kulta dobio dopuštenje objaviti postojanje živućega i tajnoga vještičjeg svijeta. U knjizi je taj kult predstavio kao staru religiju koja je u kontinuitetu preživjela sve do 20. stoljeća.
Za širenja suvremenog vještičarstva kao šireg pojma i wicce kao užeg i specifičnijeg na Zapadu stvoreni su najbitniji preduvjeti nakon što je, kao što je već spomenuto, u Ujedinjenom Kraljevstvu 1951. godine službeno povučen zakonski akt o vještičarstvu. Upravo je ta sloboda javne prakse bez mogućih zakonskih progona osobama koje su pripadale takvim i sličnim organizacijama i udruženjima otvorila put u popularizaciji vještičarstva i wicce. Oko Gardnera se ubrzo stvorio krug ljudi koji će s vremenom osnovati kovene utemeljene na tradiciji gardnerijske wicce, koja se i danas smatra važnom predstavnicom britanske tradicionalne wicce.
Wicca posljednjih 30 godina
Suvremeni mediji potkraj 20. i početkom 21. stoljeća popularizirali su dodatno vještičarstvo i wiccu filmovima, televizijskim serijama i internetskim stranicama, pogotovo među mlađom populacijom. To pak jedan dio izrazito tradicionalnih wiccanskih skupina smatra previše popularnim eklektičnim pristupom pod jakim utjecajem new agea. Stoga su se počeli vraćati tradicionalnom vještičarstvu predgardnerijanskog pristupa.
U Hrvatskoj je, nasuprot europskim i svjetskih brojkama, wicca još u povojima. Međutim, ima pripadnika koji vjeruju i djeluju po tom sustavu već dva-tri desetljeća, ali samostalno ili u malim kovenskim skupinama. Bilo u književnosti ili drugim medijima, poput stripa, glazbe, filmova, TV serija i računalnih igara, zanimanje za fenomen progona vještica ne jenjava. Štoviše, postaje sve veći u 21. stoljeću. Osim novih istraživanja koja se pokreću, stvara se i niz novih djela inspiriranih ovim razdobljem. Nadamo se da će i ova serija članaka o ovoj temi potaknuti čitatelje da i sami saznaju više.
Članak je sufinanciran iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije RH, temeljem javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
