Kad kralj Matijaš bude izišao u svijet, onda će to biti zadnji rat. Kad kralj Matijaš povede svoju zakletu vojsku, tada se budu mrtvi sa živima borili i bit će to konac i kraj svijeta.
Ovako glasi ulomak legende o vojnicima i zlatu kralja Matijaša, u stvarnosti hrvatsko – ugarskom kralju Matiji ( Matijašu ) Korvinu koji je vladao od 1458. do 1490. godine. U narodu je ostao zapamćen kao dobri kralj, koji je bio osobito popularan jer je brinuo o običnom puku, poticao umjetnost i uveo efikasan sustav obrane od rastuće prijetnje turskih osvajača.
Uz Matiju Korvina vežu se brojne legende i svaka od njih zaslužuje odvojen članak. Jedna od legendi prisutnih na prostorima Hrvatske, ali i Slovenije i Srbije tako govori da kralj Matijaš spava u nekoj od špilja čekajući pravi trenutak da povede svoju zakletu vojsku u boj protiv tuđinaca kako bi donio slobodu i blagostanje.
Drugu pak, koju u ovom članku opisujemo, govori o zakletoj vojsci i zlatu kralja Matijaša i zabilježio ju je 1935. godine Stjepan Dokušec u “Vjesniku” Etnografskog muzeja u Zagrebu.
Predaja govori kako je čovjek jednom išao u šumu, da skupi drva. Tako je hodao i skupljao suharke, kad je odjednom opazio vojnika koji je stajao kao da je na straži. Malo se uplašio no vojnik mu reče “Ne boj se, ali idi dalje, samo zapamti gdje ćeš što reći!”
I tako čovjek krene dalje, i opet sretne vojnika na straži koju mu je opet rekao, “Idi dalje!”. Hodajući tako, stigne do utvrde, uđe i u dvorani pronađe tri hrpe zlata. Nije odolio, i sva svake hrpe uzme on po jednu šaku. Tad opazi gospodina koji je sjedio u sobi, nešto je za stolom pisao i nije obraćao pažnju.
Izašao je van, gdje mu je stražar rekao da dođe iduće nedjelje u isto vrijeme. I čovjek posluša i opet bi sve isto. Uđe u utvrdu, pokupi zlato i ode. I opet, stražar mu na izlazu kaže, “dođi sljedeće nedjelje”.
Stigne nedjelja i čovjek opet stigne, no ovaj put stražar mu je rekao, “sada neće sve ići tako glatko, ali kad si već tu, poslušaj što će ti reći onaj gospodin.”
Uđe tako u sobu, uzme zlato i krene van, no vrata više nije pronašao. Kao da su nestala. Umjesto njih, ispred njega se nalazila nekakva knjiga, pogleda i zaključi kako je to kuharica. Krene prema drugim vratima, no bila su zaključana. Krene prema trećima, otvori ih i krene prema van, no spotakne se na kuharicu koja mu se nekim čudom našla pod nogama.
Taj je zvuk probudio vojsku! Bilo ih je na stotine. Jedni su vježbali, drugi glancali uniforme, a treći se tukli. Oko čovjeka je nastala takva zbrka da se jako uplašio. Čuo je samo glas gospodina koji je mirnim glasom rekao vojsci “Mirni budite, nije još došlo naše vrijeme…”
U jedan čas, svi se vojnici smiriše i natrag u kamenje pretvoriše, od zbrke, vike i žamora nije ostalo ništa. Počeo je bježati i usput po stazi sretao je vojnike na straži. Kad bi nekom od njih ispričao što se dogodilo, i taj bi se vojnik pretvorio u kamen.
Što je čovjek koji je kasnije svima ispričao priču zapravo vidio? Narod ga nije slušao, nego mu se smijao pa je i čovjek vremenom zašutio. Da ga ne proglase ludim. No oni stariji koji su priču od njega čuli nisu rekli ništa jer kao da su znali što je nesretni, zbunjeni čovjek vidio.
Vidio je on zakletu vojsku kralja Matijaša, a onaj gospodin, bio je to sam dobri kralj Matijaš. Kad on bude izišao u svijet, kažu, bit će to zadnji rat. Kad kralj Matijaš povede svoju zakletu vojsku, tada će mrtvi protiv živih rat voditi, i bit će to konac i kraj svijeta.
A što je bilo za čovjekom i zlatom koje je iz tajanstvene utvrde donio? Taj dio, legenda ne spominje, čak mu ni ime ne bilježi.
