Drakonski progoni vještica u Hrvatskoj započinju sredinom 15. stoljeća kada su glavu izgubile tisuće nevinih žena i pokoji muškarac. Uzroci pribjegavanju čarobnjaštvu vide se u teškom položaju žena u Srednjem vijeku. Stoga su žrtve optužaba i mučenja u nas najčešće bile žene, i to iz nižih društvenih slojeva, kao npr. žene kmetova, služavke i udovice.
Manija progona vještica u Hrvatskoj najviše maha uzima u područjima koja su bila pod germanskim utjecajem. Najžešći progoni započeli su krajem 17. stoljeća. Vremenski period koji možemo opisati kao vrijeme obilježeno čestim vremenskim nepogodama, slabim urodom i neimaštinom. Za takvo stanje vještice su bile glavni krivci.
U želji da se ukloni protivnik ili netko tko nam se zamjerio, optužba nekoga da se bavi čarobnjaštvom bila je najlakši način. Nerijetko je dolazilo do slučajeva da bi odbijeni udvarač optužio djevojku da je vještica koja se poslužila magijom kako bi ga zavela. Bilo je i ekonomskih razloga optužbi. Najčešći motiv je bila imovina osuđene koja bi pripala općini ako nema muškog nasljednika.
Sudski procesi u Varaždinu
U Varaždinskoj županiji možemo pratiti procese protiv vještica od 16. pa sve do sredine 18. stoljeća. Najstariji dosad sačuvani sudski proces potječe iz Varaždinskih Toplica iz 1585. godine. Proces se vodio protiv triju mještanki Varaždinskih Toplica: Urše Bešeničke, Dore Golubice i Kate Kavničijanke. Bile su pod optužbom da su se bavile čaranjem te da su sklopile savez s vragom.
Tužitelj je bio toplički mještanin Matija Škof koji je u svojoj prijavi tvrdio da su spomenute žene svojim čaranjem pokušale nauditi njegovom zdravlju. Naime, kad se jednom prilikom vraćao iz vinograda, zahvatio ga je snažan vjetar. Od toga je toliko onemoćao da je tri dana bio nijem. Osim toga, tužitelj navodi da su okrivljenice već bile i drugima poznate po sličnim nedjelima. Odmah po prijavi, općinske vlasti su odlučile na svoj način ispitati spomenute vještice kako taj đavolji zločin ne bi ostao nekažnjen ili prešao na potomke.
Tijekom sudskog postupka jedna od okrivljenih, Kata Kavničijanka je, navodno dobrovoljno, priznala krivnju. Ipak, puno je vjerojatnije da je njeno priznanje posljedica torture. Kata je priznala da su je druge dvije okrivljenice odvukle u družbu vještica kako bi prisustvovala velikom sastanku te družbe na raskrižju putova. Na te je sastanke letjela s drugim vješticama.
Čišćenje od krivnje
Tako sud osuđuje Uršu i Doru, koje za razliku od Kate nisu priznale krivnju, da se zajedno s 25 svjedoka zakunu da nisu krive. U slučaju da im to uspije, bit će oslobođene, a ako ne, dobit će najstrožu kaznu, odnosno bit će spaljene, nakon što je za Katu već odlučeno da se mora spaliti jer je priznala svoju krivnju. Na presude su uložene žalbe, ali nam ishod parnice kao i daljnja sudbina okrivljenica nije poznata.
U isto vrijeme sud u Varaždinskim Toplicama bavi se još jednim procesom protiv mještanke Jele Suštićeve koja je također optužena zbog čaranja.
Nju se optužilo da je magijskim moćima prorekla smrt jednog djeteta. Sud je zato zaključio da “kad Jela zna proricati nečiju smrt, onda mora znati i više od toga”. U presudi je odlučeno da će okrivljenica biti oslobođena ako se uspije opravdati uz pomoć dva poštena sukletnika. Ako joj to ne uspije će biti protjerana zajedno sa svojim mužem da ne bi “trulo sjeme otrovalo zeleni usjev i da se šugava ovca odstrani od zdravih”. Dakle, u oba slučaja vidimo da se koristi mogućnost “čišćenja” od krivnje uz pomoć čestitih svjedoka.
Tijek suđenja
Postupke protiv vještica vodile su se na tri vrste sudova u Hrvatskoj: sudovi slobodnih kraljevskih gradova, županijski sudovi i vlastelinski sudovi pojedinih feudalaca koji su sudili za djela počinjena na njihovom posjedu. Sve tri vrste sudova djelovale su na području Varaždinske županije i nisu se međusobno puno razlikovali: sudili su po istim pravilima i najčešće donosili slične presude.
Za pokretanje postupka ponekad je bila dovoljna samo glasina ili mišljenje susjeda da se neka osoba bavi magijom. Postupak bi pred sudom pokrenuo činovnik zvan prokurator (danas bi to bio javni tužilac) koji je kod nas poznat pod nazivom fiškal. Da bi sudski proces uopće bio pokrenut, fiškal je morao sudu predočiti neke dokaze. Dokaz je mogao biti i iskaz neke druge okrivljenice koja bi na torturi „odala“ imena svojih tobožnjih suučesnica.
Kao dokaz mogla je služiti i izjava dvaju ili više svjedoka koji optužuju određenu osobu za čarobnjaštvo. Na osnovu tih dokaza fiškal bi zatim sastavio optužnicu u kojoj bi naveo sve zločine za koje se okrivljenica tereti.
Zatvor je garantiran
Iz sačuvanih zapisnika sudskih postupaka u Varaždinu možemo ilustrirati o kakvim se sve optužbama radi. Tako u procesu iz 1691. godine protiv optuženog Mihaela Kučanića, saznajemo da ga se optužuje radi raznih čarobnjačkih čina kojima je “dijelom oružjem, dijelom otrovom i vradžbinama ugrozio život tužitelja Matije Dimnjakovića”. U optužnici se navodi da je optuženik “podupiran đavoljim duhom zapostavio strah prema Bogu, ljudima i zakonima domovine”. Sud bi zatim odredio datum suđenja. Nakon toga bi stražari uhitili okrivljenika i zatvorili ga u zatvor u kojem bi ostao za vrijeme sudskog postupka.
O bezobzirnosti tih sudova svjedoči primjer iz 1718. godine u Varaždinu kada je u zatvor bačena trudna žena koja je tamo bila zatočena čitavo vrijeme trudnoće. Nemoguće je ni zamisliti u kakvim užasnim higijenskim uvjetima je optužena morala iznijeti svoju trudnoću. Nažalost, nakon poroda ona nije bila puštena na slobodu, već je tek tada stavljena na torturu kako bi je prisilili da prizna zločine za koje je okrivljena.
Na saslušanju su suci nastojali od optužene dobiti priznanje njezinih zločina. Budući da je priznanje krivnje redovito značilo smrtnu kaznu, rijetki su bili oni koji su već tada bili spremni priznati krivnju. Kako je za osudu bilo nužno dobiti priznanje krivnje, sud je u pravilu donosio odluku da se okrivljenica stavi na torturu na kojoj bi se iznudilo njezino priznanje, ali i imena njezinih suučesnica, odnosno drugih vještica.
Pokus hladnom vodom
No prije same torture provodili su se tzv. pokusi kojima se nastojalo utvrditi da li je netko vještica ili nije. Najčešće se vršio pokus s hladnom vodom. Izvodio se tako da ženu zavežu užetom oko pasa, a zatim bace u vodu. Ako žena pliva, bio je to dokaz da je ona vještica, pa bi je nakon toga stavili na torturu. Ako bi žena potonula, to joj opet nije ništa pomoglo. Naime, tada bi se ustvrdilo da pokus nije uspio pa bi ženu stavili na torturu dok ne bi priznala svoju krivnju.
I u Varaždinu je zabilježen slučaj takve vodene probe. Nalazimo ga u zapisima sudskog postupka održanog 7. kolovoza 1699. godine u kojem se mještanke Doroteja Žganica, Margareta Deušica, Magdalena Čuleg i Margareta Perec optužuju zbog nekih vračarskih čina. Optuženice su sve redom odbile priznati krivnju za koju ih optužnica tereti. Tužitelj je protestirao zbog njihovog nijekanja jer je tvrdio da su sve kod provjere vodom isplivale (lat. “in aqua probatae Supernatarunt”) što je sigurni znak da su vještice. Zato je zatražio da se podvrgnu torturi. Ukoliko priznaju, naložio je da ih se spali.
Nakon pokusa uslijedila je tortura koju je obavljao krvnik sa svojim pomoćnicima. Glavni ciljevi torture bili su iznuditi priznanje krivice i dobiti imena drugih suučesnika u zločinu. Mučenja su bila strašna i trajala su tako dugo dok okrivljenik nije priznao ili dok nije umro.
Prva tri stupnja torture
Najprije bi se okrivljenice dovele u prostoriju u kojoj se vršilo mučenje. Ondje bi im inkvizitor potanko opisivao sprave za mučenje i način na koji one djeluju. Time se željelo odmah dobiti priznanje. Ako to nije uspjelo, uslijedila bi prva faza mučenja. Okrivljenice bi se mučilo stiskanjem palaca između dviju metalnih pločica. Pločice su se vijkom stezale sve dok se palci nisu slomili.
Drugi stupanj mučenja uključivao je vezivanje ruku. Krvnik bi užetom privezao žrtvi ruke na leđima. Potom ih je snažno zatezao nanoseći joj veliku bol. U sljedećoj fazi krvnici su obično koristili tzv. španjolsku čizmu. Žrtvi bi stavili potkoljenicu jedne noge između dva željezna oklopa koja su iznutra imala jake čavle okrenute prema nozi. Kad bi krvnik snažno stezao te oklope, čavli su se zabijali u žrtvino tijelo uzrokujući nesnosne bolove.
Sve opisane vrste mučenja zabilježena su i Varaždinu. Sačuvan je zapisnik sudskog procesa Varaždinske županije iz 1729. koji se vodio protiv Nikole Dolovčaka. On je optužen da je prodao svoju dušu vragu te da se bavio raznim čarobnjačkim djelatnostima. Tako je primjerice želio kupiti hostiju što je protumačeno svetogrđem. Osim toga optužen je i za razne druge (svjetovne) kriminalne aktivnosti (prijetnja ubojstvom).
Smrt od mučenja
Zbog svega navedenog, Nikola je stavljen na muke, i to najprije stiskanjem palaca. Zatim mu je na nogu stavljena španjolska čizma. Na kraju je mučen vezivanjem ruku. Mučenja su vršena u varaždinskoj tvrđavi. U zapisniku se ističe da okrivljeni Nikola, unatoč dugom mučenju, nije ništa priznao, nego je ustrajao u poricanju optužbe. Unatoč tome, smrtnoj kazni ipak nije izbjegao. U nedostatku priznanja za zločin čarobnjaštva, sud ga je osudio za svjetovne zločine postavljanja zasjede i prijetnje ubojstvom. Dosudio mu je smrtnu kaznu te ga je krvnik pogubio mačem.
Čak i u slučaju da žrtva uspije izdržati ova prva tri stupnja mučenja, uslijedila bi još strašnija tortura. U toj fazi mučenja u pravilu bi svaki otpor žrtava bio slomljen. Redom su priznavale sve što je inkvizitor od njih tražio. Brojni su slučajevi da su žrtve torture, fizički i psihički slomljene, umirale nedugo nakon prestanka mučenja, prije nego im je izrečena presuda.
Takav je bio slučaj i Varaždinke Bare Horvat iz 1717. godine. Odmah nakon torture žrtva je još jednom, sada bez prisile, morala dobrovoljno ponoviti svoje priznanje. U protivnom, ono bi se smatralo nevažećim. Ako je okrivljenica to odbila učiniti uslijedila je nova tortura koja je trajala do novog priznanja. Takvi slučajevi su bili vrlo rijetki, ali zabilježen je jedan u Varaždinu 1709. godine. Tom prilikom je okrivljenica odbila dobrovoljno potvrditi priznanje dano na torturi pa je osuđena na novu torturu. Novo mučenje je moglo imati samo jedan ishod: priznanje i smrtnu kaznu.
Iskazi milosti prema okrivljenoj
Nakon priznanja krivice, sudu bi ostalo samo da odredi konačno ročište na kojem se trebala izreći presuda. Gotovo u pravilu mogla je biti samo jedna: smrt spaljivanjem na lomači. Žrtvu bi najprije u svečanoj ceremoniji odvodili na stratište uz pogrde bijesne gomile. Nakon toga bi je živu privezali za stup. Potom bi oko nje naslagali drva te je onda zapalili. Jedini oblik milosti koja bi se iskazala prema optuženome je bilo smolom premazano drvo kako bi brže gorjelo. Također su negdje znali privezati žrtvi oko vrata vrećicu baruta. Eksplodirala bi čim je dohvati plamen i tako skratio umiruće muke.
Jedine razlike su bile u načinu na koji se pogubljenje trebalo izvršiti. Neke su vještice žive spaljene. Kao primjer za to imamo slučaj iz Varaždinskih Toplica iz 1700. godine gdje je presuđeno da se optužena Ana Kos i njezine pomagačice trebaju najprije mučiti, a zatim žive spaliti.
No puno češće su osuđene vještice najprije pogubili odsijecanjem glave, a zatim bi im tijela bila spaljena. U Varaždinu je bilo i drukčijih slučajeva pogubljenja. Vješticama Bari Štrigarić i Dori Topolči je sud 1718. g. dosudio da se najprije užetom uguše, a zatim spale.
Izricanje presude
U presudi se ističe da bi ih po pravilima trebalo žive spaliti. Sud im pak milostivo daje ovu blažu kaznu da ne bi žrtve prilikom spaljivanja pale u očaj i tako upropastile svoju dušu. Kasnije je, na nagovor njihova ispovjednika, njihova kazna još dodatno ublažena jer sud odlučuje da im se prije spaljivanja treba odsjeći glava.
Kod izricanja presude također je vidljiv utjecaj Europe. Tako su varaždinski sudovi u presudama posebno isticali one elemente krivnje koji su odgovarali uobičajenom europskom shvaćanju pojma čarobnjaštva. U presudi protiv Margarete Mužinić iz 1692. godine posebno se ističe da je ona sklopila pakt s đavlom (lat. “concluso cum daemone pacto”). Time je jasno da su varaždinski suci bili dobro upoznati sa sličnim procesima koji su se vodili u Europi kao i s glavnim priručnikom za progon vještica– Malj koji ubija vještice.
Jednako veliki progoni vještica kao oni koji su se vodili pred gradskim ili županijskim sudom vršeni su i od strane vlastelinskih sudova u selima diljem županije. Posebno su dobro dokumentirani procesi u župi Pod Bielom, danas poznatoj kao župi Margečan.
Progoni na selu
U tom kraju u narodnoj predaji postoji jedna legenda prema kojoj je u mjestu Beli samo u jednom danu u srednjem vijeku spaljeno 60 vještica. Iako je ova informacija dvojbena, kao i svaka legenda, barem što se tiče vremenskog određenja tog događaja, ipak postoji određena sigurnost da je na tom prostoru bilo progona vještica.
O tome svjedoči i grbovnica hrvatsko-ugarskog kralja Vladislava II. iz 1514. godine upućena tamošnjoj plemićkoj obitelji Keczer de Radovan. U toj grbovnici kralj dozvoljava, ali i obvezuje dobitnika grbovnice i njegove nasljednike da, između ostalog, hvataju, zatvaraju i sude sve kradljivce, palikuće, čarobnice, ubojice i ostale zločince.
U spomenici župe Margečan sačuvan je još jedan zapis koji nedvojbeno potvrđuje progone i pogubljenja vještica u tom kraju. Navodi se da je u vrijeme tadašnjeg župnika Petra Mihalića u tri odvojena progona tijekom 1742. i 1743. pogubljeno ukupno 11 tamošnjih župljanki. Sve su pogubljene na način da im je mesar najprije odsjekao glavu, a zatim su njihova tijela spaljena na lomači. Žrtve ovog progona bile su različite dobi: od najmlađe Agate Pučko koja je imala 21 godinu, do najstarije Katarine Kolar koja je imala 70 godina. Pretpostavlja se da je ove presude donio neki lokalni vlastelinski sud.
Mnoštvo žena koje su se po nečemu isticale stradalo je i bez ikakvog sudskog postupka ili presude, budući da je to vrijeme bilo poznato po velikom neznanju prožetom praznovjerjem u kojem je većina puka još uvijek živjela. Neuki seljaci su uzroke raznim elementarnim nepogodama, bolestima ili drugim nedaćama koje su ih pogađale najradije pripisivali djelovanju vještica. Stoga su se često i samoinicijativno upuštali u progone i ubijanje vještica.
