U nizu legendi o zmajevima postoji i jedna iz Međimurja koja se prepričava u mjestu Donji Vidovec, za razliku od drugih koje uglavnom opisuju kako zmaja na koncu pobijedi kraljević ili vitez, u ovoj priči zmaja nadmudri nitko drugi nego jedan običan grabancijaš.
Po narodnom vjerovanju, grabancijašima su se nazivali oni koji su po završetku 12 bogoslovnih škola sagradili i trinaestu – vilenjačku školu. Grabancijaši su tako mogli zapovijedati vragovima, jahati na zmajevima, voditi oblake i ulaziti u vrzino kolo, odnosno situaciju u kojoj svatko želi biti glavni i gdje svatko vuče na svoju stranu.
Uvijek sumnjivih i samo njima znanih motiva, grabancijašima je naizgled lako ući u trag, no gotovo nemoguće objasniti njihove motive i akcije jer neke od njih zvuče potpuno apsurdno i pomalo šaljivo.
Legenda o zmaju i grabancijašu vezana je uz prostor Čičanjske jame kraj mjesta Donji Vidovec koja je isušena šezdesetih godina 20. stoljeća. Zapisao ju je profesor Ivo Zvonar iz Varaždina prema pripovijedanju Stjepana Zvonara.
Zvonar ističe kako je oko 90 posto mještana Donjeg Vidovca rođenih do 1900. godine vjerovalo da je u Činjanjskoj jami obitavao zmaj, odnosno Pozoj koji je bio toliko velik da je rep omotao oko obližnje crkve svetog Vida.
Kako glasi zabilježena predaja, taj je zmaj nastao od posebne ribe koju čovjek nikada nije vidio. Kada se ta riba zakopa duboko u blato, počne rasti sve više i više dok ne počne nalikovati na nekog guštera koji izgleda kao krokodil s krilima.
Legenda ne bilježi kako se zmaj ponašao i ne daje odgovor na pitanje jeli uopće bio opasan, već navodi kako priča o zmaju i grabancijašu počinje kada u Donje Vidovce stiže grabancijaš.
Mještani su za zmaja znali, a ponekad ga i osjetili jer su mu po svemu sudeći pripisivali potrese. Jednog dana u selo je stigao grabancijaš. Mlad i odjeven u crno, prvo je otišao u župni dvor i proveo nekoliko sati u razgovoru sa župnikom. Koja je bila tema razgovora, nije poznato, no legenda u nastavku bilježi kako je župnik naložio zvonaru da tajanstvenog pridošlicu odvede do jame u kojoj živi zmaj.
Kad su stigli, zvonar se brže – bolje sakrio u obližnji grm, a grabancijaš je stao na sam rub jezera i počeo čitati iz knjige. Najednom, voda se uzburkala i pojavila se zmajeva glava. Grabancijaš nato iz torbe zgrabi zlatne uzde i baci ih na zmaja koji je sad već bio polovicom tijela izvan vode. Skoči na zmaja, zajaše ga i krene na jug. Dug rep zmaja čas je lamatao po zraku, čas po zemlji i podiglo se nevrijeme s tučom veličine oraha koja je opustošila čitav kraj.
Sljedećeg dana na misi, župnik je okupljenima rekao kako je grabancijaš na zmaju odjahao u Afriku gdje će ga zaklati i prodati Afrikancima. Jer zmaj, objasnio je župnik, ima fino hladno meso koje Afrikanci stave pod jezik i tako se cijeli dan hlade od žege koja često vlada u tim krajevima.
I tu legenda i zmaju i grabancijašu završava, koja je samo jedsan maleni detalj o priči o grabancijašima o kojima predaje postoje u svakom mjestu. Tko su bili grabacijaši i zašto su tako sveprisutni, pročitajte uskoro!
