Početkom 17. stoljeća u Zagrebu se osjećala velika potreba za jednom višom školom pa su nastojanjem zagrebačkoga građanina Benedikta Blaževića pozvani isusovci da otvore srednje učilište. Isusovci su uredili napušteni dominikanski samostan s crkvom Svete Katarine na današnjem Katarinskom trgu, a grad im je osigurao prihode, poklonivši im više oranica, polja i vinograda, što je sve pripadalo gradskom crkvenom posjedu.
Mnogi bogatiji Zagrepčani zapisali su u školu i svoje bogate zaostavštine. Budući da su time bila osigurana sredstva za uzdržavanje škole, došlo je i do njezina otvaranja na današnji dan 1607. godine. Tom važnom događaju za kulturnu povijest Hrvatske nazočni su bili gotovo svi tadašnji uglednici, od hrvatskog bana Ivana Draškovića s mnoštvom velikaša do zagrebačkog biskupa na čelu crkvene svite. Školski kroničar piše da su za vrijeme otvaranja gimnazije pred crkvom pucala tri muzara i da je ban upisao svog najmlađeg sina u prvi razred.
Školska je obuka odmah počela u tri niža razreda. Do godine 1613. otvorena su još tri viša razreda. Već prve godine u školu se upisalo čak 200 učenika, od kojih veliki dio iz redova građana i seljaka. Bilo je to razumljivo jer se školarina nije plaćala. Školu su uzdržavali dobrotvori, a i isusovci su imali velike dohotke od darovanih imanja.
Tijekom idućih stoljeća ta je škola odigrala važnu ulogu u obrazovanju više od stotinu naraštaja učenika. Gornjogradsku gimanziju završili su mnogi istaknuti hrvatski politički, kulturni i znanstveni djelatnici. Iz nje je u prošlom stoljeću najprije izrasla zagrebačka Akademija, a poslije i Sveučiliste.
