Od svih tegoba i nevolja koje su kroz duge godine zadesile stanovnike današnjeg područja Zagreba, jedan se period danas ipak naziva “najtužnijim danima po Zagreb i njegovo žiteljstvo”. U to vrijeme druge polovine 15. stoljeća i vladavine grofova Celjskih, umjesto povlastica koje je nosila titula Slobodnog i kraljevskog grada, vladao je nemir, strah i tiranija koja se manifestirala kroz čovjeka koji je danas gotovo potpuno zaboravljen i čini se, namjerno izbrisan iz zapisa. Zvao se Sebold Mayer.
Povijesničari poput Ivana Tkalčića smatraju kako su nakon nekih sporova, Celjski u proljeće 1441. osvojili Gradec, te da je tada grof Ulrik posve samovoljno zagospodario gradom: „pootimao gradjanska i gradska zemljišta, kuće… te ih porazdjeljivao medju svoje ljude“, a građane je natjerao u takav strah da nikakav
prosvjed nije bio moguć.
Ipak, najteži je udarac Gradecu bio dolazak Sebolda Mayera. Otkud je došao i što je radio prije nego što se trajno nastanio, nije poznato, no bio je čovjek od povjerenja grofova Celjskih. Već 1443. godine primljen je za novog građanina Gradeca, jer mu je općina morala ustupiti posjed nekog Leonarda Nijemca koji je Seboldu dugovao 87 forinti. Brojni spisi koji se temelje na promjenama u zemljišnim knjigama tog vremena govore kako je Mayer odmah počeo djelovati i uskoro uspostavio pravu tiraniju.
Bogatio se kupujući za male novce posjede onih građana koji nisu plaćali porez ili nekretnine kojima je raspolagala općina, jer su njihovi vlasnici umrli bez zakonitih nasljednika i prodajući kupljene kuće, dućane, gospodarske zgrade, njive, vrtove i vinograde po njihovoj stvarnoj vrijednosti.
Lice nasilnika
Ali pravo lice nasilnika i otimača Sebold je pokazao tek 1450. godine kad je postavljen za gradskog kapetana. Slijepo poslušan svojim gospodarima uživao je njihovo puno povjerenje a grofovi Celjski nikada nisu osudili niti spriječili bilo koji njegov postupak u Gradecu.
Inače postavljena da vodi grad i dijeli pravdu, gradska uprava i varoški sudac poslušno su izvršavali sve njegove naloge pa i takve koji su predstavljali očito nasilje nad stanovnicima varoša. U tim danima, nestao je i zadnji tračak slobode koja je bila zagarantirana Zlatnom bulom još od vremena Bele IV.
Novi je varoški kapetan Sebold još bezobzirnije i češće kup0vao posjede bilo od građana, bilo od općine i gradska uprava je sve te kupoprodajne ugovore upisivala u svoje posjedovne knjige.
Ponekad ga je za tako kupljene nekretnine oslobađala plaćanja svih daća te stražarenja i tlake zbog “brojnih dobročinstava” koja je iskazao gradu, a sve kako bi zaokružio svoje imanje u podgrađu. Kakva su to dobročinstva bila, nije definirano, niti u spisima obrazloženo pa se čini kako su zapravo ona bila čista izmišljotina.
Kako je djelovao Mayer?
Spisi tako otkrivaju sudbinu desetorice vlasnika čije je nekretnine poželio kvarni Sebold. Na predaju gruntovnih isprava prisilio ih je tako što se nekima grozio zatvorom, a druge je utamničio ili ih je predao varoškom sucu Nikoli, sinu Dimitrija koji ih je također stavio u zatvor dok nisu Seboldu predali svoje posjedovne isprave i kao naknadu primili neznatne novčane iznose.
Tako je kovač Klement u strahu od zatvora primio od Sebolda 100 denara, iako je svoj posjed kupio za 8 forinti, kovač Antun morao je prodati svoje nekretnine i kuću za 100 denara iako je sam platio za njih 16 forinti. Cecilija Moslavčić primila je samo 50 denara za posjed koji je njezin pokojni muž kupio za 16 forinti.
Jedini tko je Mayeru pokušao stati na kraj bio je sudac Martin, koji se u arhivama spominje kao osoba koja je, kad su se vlasnici požalili, govorila kako nikako ne smiju prodati svoje posjede tako kvarnom čovjeku za tako malen novac. Ipak, Sebold Mayer bio je čovjek sustava, a sudac Martin osoba koja se suprostavila i tek kasnije, očito pobrinula da o samom postojanju Sebolda ostane što manje traga.
Prolazile su tako godine i Sebold je ponovo i ponovoao provodio istu zlu rabotu. Temeljem iznuda, od građana je kupovao kuće, vrtove i posjede, a gradu nije plaćao nikakav danak budući da se svaki put pozvao na neku uslugu koji je napravio.
Takva neograničena vlast nad gradom trajala je samo do smrti njegova zaštitnika i gospodara grofa Ulriha Celjskog. Naime, Ladislav, sin Ivana Hunjadija bio je žestok Ulrihov protivnik pogotovo kad je grof Celjski poslije smrti njegova oca postao kraljevski namjesnik u Ugarskoj (1456).
Ta njegova nova politička stremljenja dovela su do jačanja otpora ugarskog plemstva i kada je Ulrih II u ljetu 1456. stigao u Beograd da sudjeluje u borbi protiv Turaka, ugarski plemići pod vodstvom Ladislava Hunjadija ubili su ga u beogradskoj tvrđavi.
Odlazak Celjskih
Smrt posljednjeg Celjskog bila je presudni događaj za daljnju sudbinu zagrebačkog Gradeca. Nadzor nad varošem preuzela je njegova žena Katarina Celjska koja je odmah ograničila vlast dotad svemoćnog kapetana Sebolda i smjenila ga. Grofica je odredila da se parničari nezadovoljni osudom obraćaju njoj, a ne više kao ranije varoškom kapetanu Mayeru.
No, varoška uprava sada je svim snagama nastojala da se konačno riješi vrhovništva omražene obitelji i stekne svoje ranije slobode, svjesna činjenice da je Ulrihovom smrću definitivno slomljena njezina politička moć.
Da omete takve njihove namjere i zaplaši građane, kašelan Medvedgrada Bogovac Milaković sa svojim Rašanima po nalogu Katarine Celjske uznemiruje u ljeto i jesen 1457. god. stanovnike Gradeca, otima njihove stvari, silom prisvaja konje i volove,“ zlostavlja neke građane i zatvara ih u Medvedgrad.“ No to su ipak bili uzaludni pokušaji jer je kralj Ladislav u rujnu te godine javio javio banu Ivanu Vitovcu od Grebena da je ponovno primio Gradec u svoje ruke i povjerio građanima da sami upravljaju svojim gradom.
Nestanak silnika
Nedjela Sebolda Mayera tako su stigla i do kralja Ladislava koji u svojoj povelji navodi kako je Sebold prisvajao posjede, te tlačio građane. Općinske uprave nisu uvažavale njegove prosvjede nego su unosile kupoprodajne ugovore u varoške posjedovne knjige iako su dobro znale da je Sebold stekao te nekretnine iskorištavajući svoj raniji položaj u Gradecu.
Postupali su tako zbog toga što su mnogi ugledni i utjecajni građani bili kompromitirani svojom suradnjom s bivšim varoškim kapetanom ,a ostali su se još uvijek bojali tog silnika koji je i dalje uživao podršku bivših pristaša grofova Celjskih.
Zato je i stariji sudac Martin koji mu se suprostavljao mogao tek nakon Seboldove smrti dignuti tužbu protiv njega za nasilno oduzetih 300 bačava vina u vrijeme kad je Ulrih zbacio Martina sa sudačke časti i zaplijenio sve njegove posjede. U tom su sporu prisežnici dosudili da za naknadu te štete sudac Martin zaplijeni neke posjede pokojnog Sebolda.
I drugi slučajevi govore kako je varoška vlast tek nakon silnikove smrti počela vraćati imovinu nasljednicima ako su postojali, ili posjede razdijelivati po kriterijama koje je određivala uprava od više ljudi ,a ne samo jednog čovjeka.
Spis po spis, dokument po dukument, spomena silnika Sebolda Mayera bilo je sve manje, sve dok gotovo da i nije potpuno isčezlo.
