Riječ tlaka danas se uglavnom koristi kada netko nekog tlači, odnosno ugnjetava, no ta riječ zapravo je značila obvezan seljakov rad na vlastelinovu imanju. Što je to točno značilo biti kmet, kako je bilo živjeli kao kmet?
Do stvarnih odgovora koji na jedinstven način opisuje kmetski život dolazimo kroz urbare, svojevrsne feudalne ustave koji su do najsitnijih detalja propisivali odnos između feudalaca i kmetova.
U hrvtskim zemljama početni oblici feudalnih odnosa mogu se iščitati iz dokumenata već potkraj 11. stoljeća. Tako je oko 1080. kralj Zvonimir Vinihi Lapčaninu dao kćer Klaudiju za ženu te mu predao i Karinsku županiju.
Pet godina poslije Zvonimir daje svojem ujaku Strezi pravo ubirati davanja s područja Kliške županije (od Bijaća do Mosora). Već u 12. stoljeću pojavljuju se prve feudalne obitelji, od kojih su tada, a i poslije, najznačajniji bili Frankopani, koji su prve posjede dobili na otoku Krku i oko Modruša, te knezovi Bribirski, čija je jezgra bila u kraju oko Bribira u Dalmatinskoj zagori.
Stvaranjem centralizirane države i borbom protiv moćnih velikaša, pri čemu su najviše uspjeha imali Ludovik I. Anžuvinac (1342–82) i Matija Korvin (1457–90), značenje feudalnih odnosau Hrvatskoj se postupno gubi.
Dolazak Habsburgovaca na vlast 1526/27. nov je poticaj modernizaciji, ali za dugo vremena u hrvatskom će se društvu očuvati kmetski odnos, koji je ukinut tek 1848. godine.
Tako urbar pod nazivom “Urbar sela Harmica, Ključ i Šenkovec” potječe iz 1778. godine, doba vladavine Marije Terezije i pisan je kajkavskim narječjem. Preveden na suvremeni hrvatski standard objavljen je u Brdovečkom zborniku 2006. godine.
Spomenuta sela postoje i danas. Nalaze se uz današnju državnu cestu D225 koja vodi od Zaprešića prema granici sa Slovenijom. Pripadala su takozvanoj široj brdovečkoj općini i dobar su primjer onovremenih feudalnih odnosa.
Urbar zapravo definira način na koji su kmetovi morali živjeti, koliko je njihovo naselje moglo biti veliko, i što su sve oni morali dati gospodaru. Pa se tako jasno navodi da selište, odnosno naselje kmetova, ne smije biti površinom veće od 14 rali kada se govori o stalnim kmetovima.
Kako bismo lakše dočarali kako je to bilo biti kmet, u nastavku ove priče koristit ćemo primjer izmišljenog kmeta Matije G. koji je živio negdje uz rijeku Sutlu.
Matija G. je jedan dan u tjednu morao raditi na imaju svog gospodara koristeći svoju opremu što je uključivalo plugove, volove i sve drugo čime mu je trebalo kako bi odradio posao koji mu je gospodar namijenio. Takva tlaka se zvala vozna tlaka i nije bila jedina.
Postojala je i pješačka tlaka – osobni fizički rad na imanju poput baratanja srpom, motikom, čekićem i ostalim oruđima koja su se koristila na imanju. U pješačku tlaku ubrajali su se i zadaci poput nošenja pisama i različitih dostava po naredbi gospodara.
No, postojali su slučajevi kada bi kmet na tlaku došao, no zbog nevremena nije bilo moguće raditi. U tom slučaju vrijeme dolaska i odlaska na tlaku računalno bi mu se pod odrađeno, odnosno današnjim rječnikom, kmetovi su imali pravo na naknadu putnih troškova u što je ulazila i naknada za skelarinu, vozarinu i slične namete.
Ako je kmet imao novca, što se u urbarima priznavalo kao mogućnost, kmet je imao pravo da umjesto tlake, svom gospodaru isplati novac. Iznos je po svemu sudeći bio pitanje dogovora i oko toga pred županijskim povjerenstvom sklapao se sporazum.
Matija je kao kmet osim tlake imao vrlo precizne izdatke. Svom je gospodaru morao donositi jednu devetinu prinosa koji je ostvario, što je zapravo značilo da gospodar od svakog kmeta dobije jednu devetinu toga što kmet proizvede. Urbar jasno navodi kako se ta devetina mjerila, od devetine u vinu do devetine u pšenici ili drugim dobrima koja je kmet održavao. Kmetovi su svojim gospodarima morali i dovesti drva.
Plaćanje vjenčanja
Pronalazimo i odredbu koja govori da su kmetovi bili dužni pokriti troškove vjenčanja zemaljskog gospodina ili gospođe. Osim devetine feudalcu, kmet Matija jednu desetinu svega morao je davati i crkvi.
Obveze kmeta Matije bile su strogo definirane i ako pretpostavimo da je cijele godine živio na imanju svog zemaljskog gospodara morao je godišnje dati dva pilića, dva kopuna (uškopljena i utovljena pijetla) i 12 jaja. 30 kmetova zajedno moralo je dati jedno cijelo tele.
Još od 1548.godine kmetovi su imali i posebnu obvezu – morali su otkupiti svog gospodara u slučaju da je on u ratu bio ulovljen i pao u zarobljeništvo. Ako je pak, kmet imao kotao za rakiju, dva ispečena kotla pripadala su njegovom gospodaru.
Urbar u nastavku bilježi i scenarije, poput smrti kmeta. Ako je umro bez nasljednika, svu njegovu imovinu dobio bi njegov zemaljski gospodar. No, u slučaju da je kmet imao nasljednike, nije bilo načina na koji bi gospodar došao do njegove imovine što je predstavljalo određenu razinu zaštite privatne imovine.
Lov i ribolov zabranjeni
Općenito, kmetovima su lov i ribolov bili zabranjeni, no imali su stanovita prava na pobiranje žireva i drugih šumskih plodova u zamjenu za naknadu koja je opet, trebala biti isplaćena zemaljskom gospodaru. Kada se iz nekog razloga krčila šuma, primjerice zbog povećanja ispaše ili sječe drva za ogrjev, ta nova obradiva površina pripadala bi zemaljskom gospodaru a ne kmetu koji je šumu krčio.
Osim odredbi o visini i načinu isplate davanja, Urbari su definirali i kazne koje su zaista bile različite. Ovdje treba istaknuti kako fizičko kažnjavanje kmeta općenito nije bilo prihvatljivo.
Kazne za manje prekršaje značile su pješačku tlaku, odnosno više vremena koje je prijestupnik trebao provesti radeći za gospodara. Ipak, bilo je iznimaka poput psovanja što je automatski potezalo tri dana pješačke tlake. Ako se kmet ni tad ne bi opametio, dobio bi 24 udarca palicom za zdrave muškarce. Žene bi bile kažnjene s 24 udarca korbačem, odnosno debelim bičem. Ako bi kmet izostao s tlake, također bi bio kažnjen.
Kmet nije imao pravo na bolovanje ili poštedu na radu. Vladala je maksima kako se prvo radi za gospodara a tek onda za sebe. Kmetovi nisu smjeli nositi nikakvo oružje niti držati lovačke pse, inače im je prijetila pješačka tlaka. No, kmetovi nisu morali plaćati stražare i ostale čuvare koji su bili prisutni na imanju. Njih je morao plaćati zemaljski gospodar.
Moglo se piti
No, kmetovi su cijele godine uglavnom mogli piti u krčmama, no ako su htjeli i sami otvoriti krčmu, zemaljskog gospodaru pripadao bi dio prometa. No, taj isti zemaljski gospodar nije se smio miješati u prodaju dobara na sajmovima poput duhana, meda, voska, masla, prediva i konoplje.
Kmet ie imao slobodan izbor i pri odabiru mlina gdje će samljeti žito po najpovoljnijoj cijeni. Gospodar također, nije smio uzimati desetinu od mladog perja gusaka koje je bilo osobito popularno jer se koristilo na jastuke.
Kmetovi se nisu smjeli zaduživati izvan svoje općine, i nisu smjeli švercati meso iz drugih općina u svoju. Ako su pak, u tom ulovljeni, dobili bi 24 udarca.
Nastavak urbara govori o održavanju unutarnjeg reda, pa tako i načinu izbora mjesnog suca zvanog rihtar. U suštini, rihtara je birala cijela općina no zemaljski gospodin mogao ga je smijeniti i postaviti drugog po svom izboru.
U nekim drugim krajevima pak, poput područja Svetog Križa Začretje, zemaljski gospodari osnivali su škole u koje su sva kmetska djeca imala obvezu ići, a nadareni učenici imali su priliku nastaviti školovanje.
Marija Terezija 1780. godine proglasila je jedinstven urbar za užu Hrvatsku (Zagrebačka, Varaždinska i Križevačka županija), koji je ostao na snazi sve do ukinuća kmetstva 1848.
Iako su urbari pridonijeli uređenju kmetstva i poboljšanju položaja kmetova u Hrvatskoj i Slavoniji, odlučujući korak u reformi kmetstva bio je Patent o slobodnome seljenju kmetova koji je donio kralj Josip II. 1785.
Njime je ukinuta osobna ovisnost seljaka o feud. gospodarima, a kmetovima je bilo dopušteno pravo na seljenje, slobodno raspolaganje pokretnim dobrima i školovanje. Kmetstvo u Hrvatskoj u cijelosti je ukinuto 1848. odredbama Hrvatskog sabora i Banskim pismom bana Josipa Jelačića.
