Dvije utvrde Stupčanica i Dobra kuća izgrađene su još u srednjem vijeku, a prema legendi, dale su ih izgraditi dvije sestre plemenitog roda koje su odlučile su da svaka podigne vlastitu utvrdu.
Kada su se nakon dugo vremena srele, samo se jedna uspjela pohvaliti da je uspjela izgraditi “dobru kuću”. I tako je utvrda dobila ime. Druga je uspjela izgraditi samo kulu koja je nalikovala stupcu. I tako je nastala Stupčanica.
Na sat hoda od Velikih Bastaja, na nadmorskoj visini od 400 metara, na sjevernom Papuku nalaze se ostaci grada Stupčanice. Velika gradska kula vidi se iz daljine, a pogled s nje dopire daleko u Podravinu i Mađarsku.
Od utvrde je najbolje ostala sačuvana glavna kula, visoka oko 15 metara. Početkom ovog stoljeća bila je nešto viša, oko 18 metara, ali je izvrgnuta stalnom zarušavanju, a široka je sedam metara. Kula je četvrtasta i građena u nižim dijelovima od kamena, a u višim od opeke, dok je na uglovima pojačana tesanim kamenom.
Stupčanica se spominje vrlo rano kao župa već u 13. stoljeću, ali kao dvije Stupčanice- Gornja i Donja (“Inferior et superior Soploncha”). Najprije su joj vlasnici bili Tiboldovići, a od 1356. godine župan Petar Poharos. Međutim, kralj Sigismund uzima Stupčanicu (1404.) u svoje ruke i daruje je 1428. godine svojoj famoznoj ženi Barbari- Crnoj kraljici.
Sigismundov rođak, hrvatski ban i ugarski palatin Nikola Gorjanski, postaje vlasnik Stupčanice godinu dana kasnije pa ga taj rod drži u svojim rukama do svog nestanka 1481. godine.
Tada grad dolazi u vlasništvo virovitičkog župana Nikole Banfyja, sve dok je ne preuzimaju Turci 1542. godine.
Turska tamnica
Za vrijeme Turaka postala je Stupčanica sjedište najokrutnijih turskih ega koji su u njoj uredili pravo mučilište. Turski zulum potpuno je istrijebio domaće stanovništvo koje je izginulo ili se razbježalo.
Da je to bio neosvojiv grad, pravo orlovo gnijezdo i dobro čuvana tvrđava, najbolje pokazuje opis turskog putopisca Evilije Čelebije koji piše “Grad se nalazi u krševitoj planini. Ima četvero ugaoni oblik, a sazidan je od kamena. Tvrd je i divan, ali malen”.
U gradu je bila jaka posada, od 200 vojnika, te skladište hrane i municije, a čuvalo ga je i nekoliko topova. U tvrđavu se ulazilo preko pokretnog mosta. Postojala je i džamija.
Da je Stupčanica bila pravo mučilište naroda, potvrđuje i sljedeći podatak iz 17. stoljeća. Naime, 1603. godine prodrla je u taj dio Slavonije vojska Nikole Zrinskog i Sigismunda Trautmansdorfa kojoj su se priključili i ustanici predvođeni narodnim junakom Matom Lapsanovićem.
U munjevitom napadu padali su turski gradovi zaredom, ali je ipak najteža bitka bila kod Stupčanice. Kada je grad ipak bio posvojen, u njegovoj je tamnici bio pronađen veliki broj zatvorenika kršćana koji su pričali o svojim mukama u kamenom podzemlju.
Najdirljiviji susret bio je s jednim starcem koji je u tamnici proveo 32 godine. Bio je potpuno slijep i na izmaku snaga pa je za nekoliko dana umro.
Nakon poraza Turaka pod Bečom 1683. god. i početka Velikog rata za oslobođenje (1683. – 1699.) tadašnji posjednici Kasim-aga i Murat-aga 1688. god. napuštaju Stupčanicu s 40 vojnika i povlače se u Gradišku. Bojeći se turskog protunapada, osvajanja i povrata teritorija, austrijska vojska spaljuje utvrdu.
U izvješću Austrijske dvorske komore iz 1698. spominje se tvrđa Stupčanica kao “posve razrušena, golih zidova, a veliki toranj (kula) je bez krova, do koje se ne mogu uspeti kola zbog visine brda”.
Ovaj opustjeli, slabo napučen i ratom opustošeni kraj započeo se naseljavati tek za vrijeme austrijske carice Marije Terezije (1740. – 1780.) i veleposjednika grofa Antuna Jankovića Daruvarskog, markantne figure u tadašnjem političkom životu carstva.
Zaštićeni spomenik kulture
Stupčanica je na prijelazu iz 19. u 20. st. bila popularno izletište – sat hoda udaljeno od poveznice s Daruvarskim Toplicama, netom dovršene austro-ugarske željezničke pruge Barč – Daruvar – Banova Jaruga. Utvrda Stupčanica zaštićeni je spomenik kulture, kulturno dobro još od 1961. godine.
Tijekom Domovinskog rata, od 1992. u UN sektoru Zapad, lokalitet su poradi njegove ljepote, očuvanosti i položaja često obilazile različite strane vojne i civilne misije (UNPROFOR, UNCRO, UN, EZZ i OESS). Od 2005. na utvrdi se provode istraživačko-građevinsko-konzervatorski radovi, a projekt financiraju Ministarstvo kulture i Općina Ðulovac te Ministarstvo turizma uz pomoć Hrvatskih šuma d.o.o.
Buduća namjena utvrde je Muzejski park Stupčanica – izletište i lovačko odmorište s mogućnošću prolaznog boravka i noćenja.
Dobra Kuća- kraljevska i biskupska tvrđava
Tvrđava Dobra kuća ostaci srednjovjekovne utvrde Dobra kuća nalaze se u gornjem toku potoka Toplica, 8 km istočno od Daruvara. Utvrda je smještena na 300 m visokom brežuljku zapadnog
Papuka i zbog zaklonjenog položaja zvali su je “refugium” (sklonište). To je bilo sjedište nekad velikog posjeda koji se pod imenom Dobrakwcha (Dobrakucha) spominje još 1275. kao vlasništvo plemena Banko, čiji je jedan pripadnik bio i hrvatski ban.
Posjed i kaštel spominje u jednoj ispravi Karlo I. Robert 1335. godine.Prvi se put Dobra kuća, koju inače nazivaju kraljevskom i biskupskom tvrđavom, spominje kao kraljevo vlasništvo 1356. u vrijeme Ludovika I. Velikog, koji tu utvrdu i posjed daje slavnim Hrvatinićima u zamjenu za njihovu utvrdu Greben pokraj Jajca. Oni je drže sve do izumiranja kada Dobru kuću dobivaju njihovi rođaci Nelipići koji su se 1412. dose-lili iz Like u Slavoniju.
Oni su boravili u utvrdi i na svom su posjedu 1412. podigli glasoviti samostan pavlina Sv. Ana kraj Donje Vrijeske. Dobru su kuću držali do 1476. kada su polovicu posjeda s kaštelom morali ustupiti pečujskom biskupu Sigismundu Ernuštu. No kralj je Matija 1486. darovao Dobru kuću svojim rođacima, ugarskim plemićima Szekelyma, koji su bili vlasnici posjeda sve do dolaska Turaka 1543.
Tada je utvrdu, iako je o njezinu spašavanju zasjedao i sabor Kraljevine Ugarske u Požunu, zauzela turska vojska pod komandom slavnih vojskovođa – Mu-rat-bega Tardića i Ulama-paše. No valja reći da je zbog čestih turskih upada cijeli kraj već prije bio opustio.
Turci su ovu strateški važnu tvrđavu, koju je vrlo teško uočiti i pronaći, pretvorili u snažno vojno uporište s posadom od 100 vojnika. Prema opisima znamo da je unutar tvrđave bila jaka četverokutna branič-kula s debelim zidovima. U kulu se ulazilo pokretnim drvenim stubama na prvi kat. Lijevo od ulaza bile su skučene stambene prostorije. Postojala je i jedna kula sazidana na stijeni. U tijesnom dvorištu bila je u živom kamenu isklesana cisterna duboka 14 m.
Turci su Dobru kuću napustili 1688., a utvrda se već 1702. spominje kao ruševina. Danas su vidljivi tek tragovi glavne kule i obrambenog zida.
Od slavnoga pavlinskoga samostana ostala je sačuvana samo crkva Sv. Ane koju se svrstava među najvrjednija gotička zdanja u Hrvatskoj. Crkva je 1735. prilagođena potrebama pravoslavnih vjernika i danas služi kao poznato proštenište.
