Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće Bakar je bio najveći grad na području današnje Hrvatske. Uske ulice odisale su internacionalnim životom pomorskog grada. Sredinom 19. stoljeća počela je djelovati pomorska škola čiji su učenici uskoro zaplovili svim morima svijeta. U to vrijeme, obnavlja se i crkva svetog Andrije koja i danas dominira okolišem. Cijeli grad proživljava svoje zlatno doba.
Pri kraju drugog desetljeća 21. stoljeća, grad Bakar prepun je tabli postavljenih od lokalne turističke zajednice kako bi putniku namjerniku dočarali kako je to bilo provoditi godine u Bakru nekog drugog doba. Zlatnom dobu kada je Bakar bio polazišna i iskodišna točka, a ne usputna destinacija i spavaonica.
Šetnja Bakrom šetnja je kroz nasljeđe vijekova nataloženo u takvom malom prostoru da bi trebali dani, ako ne i tjedni, da bi se on potpuno istražio. Čak i onda, neke njegove tajne ostale bi zauvijek skrivene, poput kripti crkve Svetog Andrije koje nisu do kraja istražene, ili priče o potopljenom gradu kod Bakarca. Ulice starog grada uske su, čiste i ukrašene cvijećem pa šetač često ima dojam kao da stupa kroz nečije dvorište.
U ne tako davnoj prošlosti, Bakar je bio centar tunolovstva sjevernog Jadrana, a njegovi su ribari opskrbljivali Rijeku, Trst i Veneciju. Tu je bila i velika flota od 60 trgovačkih jedrenjaka.
Svoj ugled duguje i proizvodnji svjetski poznatog pjenušca Bakarska vodica koji se radi od vinove loze uzgojene na kamenim prezidima.
Put nas vodi od Jaza, tog simbola Bakra; slatkovodnog jezera koje se nalazi samo nekoliko metara od mora. Još od vremena kada su u Bakru stolovali Frankopani, spominje se kao prikupljalište vode iz nekoliko bogatih bakarskih izvora koji teku kroz podzemlje okolnih brda.
U njemu je voda hladna, čista i nikad je ne nedostaje te ne presušuje čak ni za vrijeme velikih vrućina i suša. Toliko vode ima Bakar, da se iz njega u teškim razdobljima vodom napaja i dio grada Rijeke.
Oko Jaza je i dalje mjesto društvenog života, nekoliko kafića i Perilo, još jedan simbol Bakra nekog drugog doba. Perilo je u osnovi mjesto gdje se dolazilo prati rublje, no u slučaju Bakra, fizička je to manifestacija simbola koji ima svaki grad; mjesto je to izmjene informacija.
U Zagorju taj fenomen zovu “radio fertun” i to nikako nije ogovoranje, nego zadovoljenje potrebe za neformalnim izvorima informacija o tome čiji su sin ili kćer gdje prenoćili, a tko je kupio koji auto.
Ranije, baš na Jazu govorilo se i o sudbini jednog drugog zaboravljenog simbola Bakra, broda “Vila Velebita”, predivnog jedrenjaka na kojem su generacije pomoraca učile kako se plovi. Na njega, i danas podsjeća sadašnji školski brod pomorske škole Bakar, inače najstarije obrtničke škole u Hrvatskoj osnovene 1849. godine.
Vila Velebita II i danas stoji vezana uz mol gdje je svojedobno pristao u jedan od konvoja manifestacije “Mare Croaticum”. Tih ratnih godina, nikad realizirana namjera bila je sagraditi neku novu Vilu Velebita po uzoru na onu izvornu koja sada leži potopljena kod Pescare gdje je stradala 1941. godine.
Od Jaza, put krivudavim ulicama vodi nas prema gore, unutar srednjovjekovnih zidina grada gdje se u blizini crkve Sv. Andrije, na najvećem trgu u starom gradu – «Plačici», smjestila jedna od najpoznatijih kuća u Bakru – Turska kuća.
Nije poznato ni tko ju je ni kada sagradio, a pretpostavlja se da je građena u 14. ili 15. stoljeću. No, ono što se zasigurno zna jest da takve osebujne i egzotične građevine nema nadaleko te da ona plijeni pažnju mnogim fotografima i slikarima kojima je čest motiv na njihovim uratcima, pa ju stoga, poneki i nazivaju «kuća slikara».
O njoj i legendama koje se uz nju vežu ranije smo pisali, a ona je nedavno obnovljena i zaključana.
Krećemo prema gore, u podnožje crkve Sv. Anrije koja je najstarija i najveća crkva u Bakru, a po svojoj veličini zauzima treće mjesto u cijeloj Hrvatskoj, odmah iza zagrebačke i đakovačke katedrale. Ispod nje, nalazi se kripta sa 85 grobnih mjesta podijeljena u dva dijela.
U gornjem dijelu kripte nalazi se pilon za koji se smatra da pripada nekoj starijoj građevini. Kripta nije dovoljno istražena, ali će sigurno njeno istraživanje otkriti više podataka o gradnji crkve. Grobovi su iz 18. i 19. stoljeća, a neka grobna mjesta nemaju nikakvog zapisa.
U kripti je pokopan i biskup Vjenceslav Šoić koji je najzaslužniji za obnovu crkve nakon potresa. U Bakru su za vrijeme turske opasnosti stolovali mnogi biskupi tako da je bakarska crkva do današnjeg dana zadržala status konkatedrale.
S druge strane, stoji zvonik crkve sagrađen 1710. godine koji je ostao stajati usprkos vremenu i potresima. Niz ulicu, prema gore, vidi se i Frankopanski kaštel, gdje ponovo postajemo svjesni svjetovnog problema koji muči današnje stanovnike Bakra. Kroničan nedostatak parkinga znači da se automobili nalate posvuda što je čest uzrok svađe među ljudima.
Svojom impresivnom gradnjom na najvišoj točki starog grada s okruglim kulama, puškarnicama, topovima i kamenim portalom gradskih vrata, Frankopanski kaštel i danas podsjeća na burnu povijest Bakra.
Glagoljski natpis nad ulaznim vratima, samo je dodatak priči o Hrvatima i njihovom pismu kao i dugoj povijesti na ovim prostorima. Iako je prepoznatljiv kao Frankopanski, manje je poznato da su sondiranja temelja i arheološka istraživanja pokazala da ovo često pregađivano i dograđivano zdanje ima temelje koji sežu još iz Rimskih vremena.
Ipak, najpoznatiji je u 17. stoljeću, kada je u njemu zatočen turski paša Ali paša Čengić. Osmanlija je trebao doći u bečki dvor pa je bio iskorišten kao dio pregovaranja između urotnika i dvora te je zamijenjen za austrijske časnike zarobljene u Bosni.
Ispod kaštela, u njegovoj nepsorednoj blizni nalazi se i Rimska kuća, jedna od najstarijih zgrada u Bakru, s karakterističnom renesansnom arhitekturom te raskošnim trijemom i voltama kao da nijemo svjedoči i reflektira povijest Bakra. Dugu, monumentalnu, raskošnu, vrijeme dok je Bakar bio nezaobilazan.
Zadnje stoljeće i pol oko Bakra je prohujalo i donijelo promjene koje nitko nije mogao ni sanjati. 1883. izgradnjom željezničke pruge Karlovac – Rijeka, Bakar počinje gubiti važnost zbog preusmjeravanja lučkog prometa na Rijeku.
Na koncu, izgrađena koksara umjesto razvoja donijela je ekološku devastaciju cjelokupnog zaljeva. Dimnjaka koksare više nema, danas je dio uspomena. Na svu sreću.
