Srednjovjekovne arhive, one zapadne poput francuskih ili britanskih pomno bilježe živote i običaje vitezova. S druge strane, o hrvatskim se vitezovima, njihovom djelovanju i podvizima zapravo vrlo malo zna. Ipak, postojali su, bili organizirani u redove, sudjelovali u najvećim ratovima svoga doba i pohodili najprestižnije viteške turnire.
Njihovi tragovi danas izviru iz ljetopisa i bilješki vremena u kojem su živjeli, a dio običaja i navika koje su razvili može se isčitati iz prikaza u minijaturama, misalima, spomenicima iz tog vremena i nadgrobnim pločama.
U našim krajevima, pojava viteških redova sastoji se od dvije glavne epohe. Prva od njih uključuje dolazak i djelovanje takozvanih križarskih redova poput templara i ivanovaca, a druga počinje zalazom njihove snage i ratovima koji počinju nakon smrti Ludovika I. Anžuvinca 1382. godine.
Dolazak redova
Templari dolaze sredinom 12. stoljeća kako bi se pobrinuli za zaštitu hodočasničkih putova prema Palestini koji su ovuda prolazili. Njihovi su se posjedi naglo širili, a oni su stekli određen politički utjecaj na zbivanja u Ugarsko-hrvatskom Kraljevstvu, pa je tako njihov red zajmom financirao križarski pohod Andrije II, ali i po potrebi pomagao u ratovima.
Tako Toma Arhiđakon bilježi kako je templarski magistar i njegov odred latina, odnosno četa koja se sastojala od templarske braće i pobočnika, gotovo potpuno uništena u bitki protiv tatara na rijeci Šaju 1241. godine. Nakon te bitke Ugarska je bila opustošena i kralj Bela IV bio je prisiljen bježati i skupljati novu vojsku po Hrvatskoj.
Hospitalci, odnosno vitezovi ivanovci, a na ovim prostorima i kao božjaci stižu nešto kasnije, početkom 12. stoljeća. Njihovi su posjedi bili mnogo manji od templarskih, ali su se ipak s vremenom širili.
Nakon ukinuća templarskog reda početkom 14. stoljeća, ivanovci dobivaju templarske posjede, ali njihova moć i utjecaj ipak nastavljaju opadati. Do sedamdesetih godina 14. stoljeća provincija je ostala jedinstvena, ali tada nastupa doba pobuna, rascjepa i slabljenja Reda što se događa u vrijeme priora Ivana Paližne.
Sukob kraljeva
Upravo je Ivan od Paližne, podrijetlom sitni moslavački plemić, jedan od najpoznatijih vitezova kralja Ludovika koji je sudjelovao u nizu bitaka od Kosova do Padove u kojima se istaknuo velikom hrabrošću. U vrijeme smrti svog gospodara kralja Ludovika Paližna bio je vranski prior i našao se na strani protivnika kraljice Marije, njezine majke, kraljice Elizabete Kotromanić i supruga Žigmunda Luksemburškog, pristavši uz napuljskoga kralja Karla Dračkog, a nakon njega uz bosanskoga kralja Stjepana Tvrtka I.
U tom se razdoblju okitio i naslovom hrvatskoga bana, a zadržao je i ugarski (vranski) priorat, koji mu je bio glavno uporište u građanskom ratu. Bilješke tog vremena otkrivaju kako je na čelu svojih vitezova i privrženika prkosio Marijinoj i Žigmundovoj vojsci, a podno bedema same Vrane uspio se u studenome 1389. godine othrvati združenom napadu svojih neprijatelja.
Tako jedan od zapisa koju spominje Ivana Paližnu datiran na 20. srpnja 1320. godine i potpisan od strane velikogog magistra reda Sv. Ivana Juana Heredie govori o tome kako je Ivan dobio dopuštenje da u viteški red unovači pet plemića za koje se pretpostavlja da su bili domaćeg podrijetla. Danas, njegovo se poprsje nalazi u zagrebačkoj katedrali.
Viteštvo se na ovim prostorima, po svemu sudeći, razvijalo dinamikom ostatka Europe. Pa je tako još kralj Karlo I. Robert, inače otac spomentog Ludovika Anžuvinca na Jurjevo, ( 6. svibnja ) 1326. godine utemeljuje Družbu Sv. Jurja koja je brojala najviše do pedeset članova.
Zmajske družbe
Imala je prepoznatljivu, propisanu odjeću i isprave za prepoznavanje pa su njihovi suvremenici već tada dobili dojam da je riječ o “nekakvom tajnom društvu”. Tako zapisi bilježe kako je Mihajlo Morović; Karlov vitez postao već 1319. godine, a njegov sin Stjepan također postaje kraljev vitez.
Godine 1345. u kraljeve vitezove prima Ivana Nelipića, a 1351. godine nagrađuje kneza Novaka primanjem u red i opisuje ga “kao vjernog viteza našeg dvora” koji ga je pratio u Napulj gdje se kralj uputio kako bi osvetio smrt svog brata Andrije.
S druge strane, Kralj Žigmud Luksemburški koji je u ovom članku ranije spomenut kao protivnik Ivana Paližne, pak, prodružuje se moćnim kraljevima i sa svojom suprugom Barbarom osniva u prosincu 1408. godine Red zmaja u kojem okuplja najuglednije velikaše tog vremena za obranu protiv Turaka, ali i obranu svoje kraljeveske kuće.
Bili su podijeljeni u dva roda, odnosno staleža. U prvom je moglo biti najviše 24 viteza koji su birani isključivo iz redova domaćeg plemstva. U drugom rodu broj nije bio ograničen, a u njega su kralj i kraljica mogli imenovati i pripadnike stranog plemstva.
Njihov je simbol ubrzo postao u krug savijeni zmaj s križem na krilima koji se doima kao da čini dio kralježnice koji se isticao na ogrtačima i lančićima koje su kao znak nosili u boju.
Bilješke tog vremena otkrivaju kako su u prvi red uz ugarske plemiće tada izabrani i kneževi Herman i Fridrik Celjski, palatin Nikola Gorjanski te njegov sin Ivan, mačvaski ban Ivan Morović, vrhovni rizničar bio je Karlo Krbavski, bili su tu i banovi Hrvatske, Slavonije i Dalmacije Pavao Bišen i Pavao Peć.
Među njima je bio i Hrvoje Vukčić Hrvatinić, koji se prvi puta spominje u ispravi iz 1376. godine kao knez i vjerni vitez hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika I. Anžuvinca.
Turniri za prestiž
Danas je najpoznatiji kao naručitelj Hrvojeva misala koji velikog vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića prikazuje kao da je na viteškom turniru, o kojima na ovim prostorima ima malo spomena. Prikazan je na konju u trku, u viteškom teškom oklopu, kako lijevom rukom drži štit s naslikanim njegovim grbom. U desnici mu je izbačeno koplje na kojem leprša gonfanon, jedan od najstarijih oblika konjičke zastave.
Kod poljskoga kroničara Ivana Długosza zabilježeno je da su Hrvoje i njegova supruga Jelena Nelipčić svojom nazoščnošću proslavili viteški turnir priređen u Budimu 1412. u čast poljskoga kralja Vladislava II., na kojemu su se hercegovi ljudi, za koje se kaže da su bili “visoka i vitka stasa” (altae et procerae staturae), istakli kao “okretni i srčani” (strenui et animosi).
Da su vitezovi koji su bili u doticaju s našim krajevima sudjelovati na onodobnim najpoznatijim viteškim turnirima slikom potvrđuju i minijature Urlicha Richentala, svojevrsne fotografije tog vremena koje prikazuju Fridriha i Hermana II. Celjskog u raskošnoj viteškoj opremi, kako jašu na konjima s isturenim kopljima u punom trku.
I sam je kralj Žigmud Luksenburški prikazan kao vitez, u punom oklopu, zajedno sa suprugom i osnivačicom reda zmajskih vitezova Barbarom Celjskom koja je na ovim prostorima poznata i kao Crna kraljica uz koju se vežu brojne legende. Minijatura prikazuje njihov ulazak u Konstant na Božić 1414. godine u pratnji brojih velikaša, prelata i pratnjom od dvije tisuće konjanika.
Bilo je to vrijeme kada su viteški redovi prestajali biti vojni, i počinjali biti politčki pojam temeljen na percepciji viteškog reda kao časne družine što se odražavalo u cijeloj srednjevjekovnoj kulturi i književnosti. Tako se pretpostavlja da je već u 12. stoljeću u našim krajevima nastala Pisan svetoga Jurja, najstarije narativno dijelo u hrvatskoj književnosti koje je, čini se, u hrvatskom srednjovjekovlju imalo status epova poput Beowulfa u engleskoj, Cida u španjolskoj i Rolanda u francuskoj književnosti.
Sveti je Juraj tu opjevan kao vitez koji u posljednji tren spašava kraljevu kćer, a kao viteza koji jašući konja u propinjaju kopljem probija letećeg zmaja. U to vrijeme, na ovim prostorima počinje se i formirati slika ratnika kako ubija zmaja. Ta slika, toliko prisutna na kipovima i spomenicima, otkriva i kakvu su predožbu imali o izgledu vitezova toga doba.
Tajne spomenika
Najpoznatiji od njih je Orlando koji se nalazi ispred crkve sv. Vlaha u Dubrovniku. Isklesan 1418. godine u dubokom reljefu i postavljen da nosi jarbol dubrovačkog barjaka na središnjem trgu. Kipovi Orlanda podizani su tijekom 14. i 15. stoljeća na središnjim trgovima europskih gradova kako bi simbolizirali i veličali gradsku autonomiju, pa tako i onu Dubrovačke Republike.
Nadgrobne ploče u katedralama, samostanima i župnim crkvama prikazuju kraljeve i plemiće u viteškoj opremi. Takvi primjeri uključuju danas izgubljenu nadgrobnu ploču hercega Kolomana koju je opisao Ivan Kukuljević Sakcinski.
Smrtno ranjen u bitki na rijeci Šaju, Koloman je pokopan 1247. godine u čazmanskom samostanu i prikazan je kao vitez u oklopu s kacigom i krunom.
U viteškom oklopu prikazan je i Nikola Iločki koji je pokopan u franjevačkoj crkvi u Iloku. Brojne druge povijesne ličnosti poput Ivaniša Korvina, Lovre Iločkog i Šimuna Keglevića također su prikazane u viteškom oklopima, kao vrli junaci svog vremena i opremljeni kao da upravo kreću u boj ili na neki turnir.
Prikazi u viteškom oklopu zapravo su i svojevrsne poruke kroz vrijeme, jer su ih umjetnici u smrti prikazivali onako kako su oni sami sebe za života doživljavali i kao takvi, željeli su ostati uklesani na sva vremena- kao vitezovi i junaci svog vremena.
