Nevidljiva ostavština templara: diljem Hrvatske, leže zaboravljene ruševine samostana, crkava i utvrda koje govore o vremenu vitezova hrama
Slučajevi

Nevidljiva ostavština templara: diljem Hrvatske, leže zaboravljene ruševine samostana, crkava i utvrda koje govore o vremenu vitezova hrama

14.10.2018. Ured za blaga i misterije

Pronalazak templarskog groblja u blizini Vranskog jezera koji je uključivao i zidanu grobnicu oslikanu motivima crvenog križa na bijeloj pozadini podsjetio je na razdoblje kada je većina prostora današnje Hrvatske bila pod upravom reda vitezova templara.

Ruševine razasute preko tridesetak tadašnjih posjeda i dalje nijemo svjedoče o redu koji je prije 711 godina bio toliko moćan da je jedan kralj u jednoj noći odlučio srušiti njihovo carstvo, sve kako im ne bi platio dugove.

Različita istraživanja, poput spomenutog  iz 2011. godine provode se na lokalitetima brojnih zaboravljenih ruševina otkrivaju dragocjene fragmente vremena kada su se ovim prostorima kretale vojske križara i hodočasnika. Često, one se nalaze ispod postojećih, novijih građevina.

Vremenom su se templari od reda, prvotno osnovanog po završetku Prvog križarskog rata 1118. godine u gradu Nablusu sa zadaćom zaštite i skrbi o hodočasnicima koji su se zaputili u Svetu Zemlju, pretvorili u bankare koji su prvi upotrebljavali čekove, veleposjednike, ratnike, dvorske savjetnike i diplomate s nemjerljivim utjecajem.

Kao i ostali crkveni redovi poput njihovih rivala ivanovaca, polagali su vječni zavjet poslušnosti papi koji ih je obvezivao i da će svoje živote posvetiti obrani puteva do Jeruzalema.

Predaja Templara nakon bitke kod Hattina 1187. godine.

I nešto više od sedam stoljeća od njihovog uništenja, redu vitezova templara pripisuju se gotovo nadnaravne moći. Postajalo je sve teže razlučiti činjenice od mitova koji se vežu uz postojanje viteškog reda čije je puno ime glasilo  “Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama”. Narod ih je nazivao i Božjacima, pa je mjesto Božjakovina ime dobila baš po njima.

Poznati su i kao crkvenjaci, hramovnici i vitezovi hrama uz koje se vežu brojne legende koje su započele neposredno nakon što su u zoru 13. listopada 1307. godine u Parizu prema naredbi Filipa IV. Lijepog počela masovna uhićenja templara.

Kroz  sitne sukobe i govorkanja, akcija je pripremana neko vrijeme, pa je temeljem optužbi za herezu i druga bogohulna dijela, s pratnjom koja je brojala šezdesetak vitezova, prvo uhićen posljednji veliki meštar Jacques DeMolay. Bio je petak, 13. i smatra se kako je praznovjerje o nesreći koju donosi kombinacija dana i datuma započelo zbog templara.

Templari na lomači – ilustracija francuskog rukopisa iz 15. stoljeća / Wikipedia Commons

Različite ezoterične društve skupine brzo su počele usvajati templarska učenja i simboliku kao dio svoje duhovne filozofije što je potaklo još mitova o templarima.  Uz njih se povezuje još više legendi poput one da su na nepoznatu lokaciju sakrili Sveti Gral i Kovčeg saveza.

Početak Slobodnog zidarstva također se pripisuje templarima za koje se tvrdi da su nastavili djelovati prikriveno. U novije vrijeme, računalne igre poput  Assassin’s Creed serijala ili bestselera i kasnijeg istoimenog filma Da Vincijev kod u kojima su glavni antagonisti popularizirale su nasljeđe templarskog reda.

Pad reda

Sedam stoljeća ranije, trajalo je suđenje Jacques DeMolayu i diljem Europe mreža njihovih posjeda, utvrda, samostana i promatračnica rušila se kao kula od karata. Uhićenje velikog meštra bio je znak i drugim vladarima kako je došlo vrijeme za obračun.

Kada su krajem 12. stoljeća zbog poraza u Svetoj zemlji sjedište premjestili prvo na Cipar, a zatim u Francusku i počeli osnivati podružnice po cijeloj Europi moć im je nastavila rasti. Ubrzo se kod njih počinju zaduživati gotovo svi kraljevi i plemstvo tog doba.

Takvim aktivnostima, stekli su i brojne neprijatelje. Počinje ih se optuživati za razvrat i krivovjerstvo. Kako su te optužbe postajale sve ozbiljnije, počeli su i progoni Templara, najžešće od strane francuskog kralja Filipa IV koji je bio njihov veliki dužnik. Sukob Filipa i templara završio je spaljivanjem na lomači Jacquesa DeMolaya 1314. godine, sedam godina nakon njegovog uhićenja.

Ispitivanje Jacquesa De Molaya / Wikipedia Commons

Prema legendi, njegove su posljednje riječi bile prokletstvo pape Klementa V., francuskog kralja Filipa IV., francuskog premijera i njihovih deset budućih generacija. Sve tri “proklete” osobe su umrle u sljedećih dvanaest mjeseci, a kasnije sva tri kraljeva sina umiru mlada bez muške djece što dovodi do početka stogodišnjeg rata.

Formalno, red je ukinut 1312. godine. Njihova imanja u Francuskoj konfiscira francuski kralj, dok u drugim zemljama njihova imanja po papinskoj odluci dobivaju drugi crkveni redovi, većinom ivanovci.

U novije vrijeme objavljeno je postojanje i sadržaj dokumenta nazvanog Chinonski pergament. Napisan u kolovozu 1308. godine, do 2001. godine čuvao se tajnoj vatikanskoj knjižnici  i njime Papa Klement V. utvrđuje kako bulom ukida Templarski red, ali ih ne osuđuje za herezu navodeći kako tijekom postupka nisu pronađeni dokazi, te kako odrješuje od grijeha sve čelnike Templarskog Reda.

Tragovi u prostoru

Povijesni izvori koji se odnose na templare u Hrvatskoj su malobrojni i šturi, tako da se ne može sa sigurnošću reći kada su templari stigli na područje današnje Hrvatske. No, poznato je kako su stigli kako bi zaštitili hodočasnike od lokalnog stanovništva nesklonog vojskama na putu u Svetu Zemlju.

Istražujući povijesne izvore, povjesničarka Lejla Dobronić njihov dolazak smješta u razdoblje  između drugog i trećeg Križarskog rata, između 1148. i 1187. godine, odnosno četrdesetak godina nakon osnivanja reda.

To znači kako se pojavljuju kada je Latinsko kraljevstvo u Jeruzalemu na vrhuncu moći i kada sve više hodočasnika iz Europe odlazi u Svetu Zemlju.

Crkva sv. Martina / Posjed “Zemlja Sv. Martina”

Hodočasnici su bili na ovom jugoistočnom dijelu Europe ne samo izgubljeni, već i fizički ugrožavani od domaćeg stanovništva kojima je prolazak križarskih vojski remetio miran život. Tako jedan opis  iz 1096. g. kanonika Rajmunda des Agilesa govori o prolasku križarske vojske Slavonijom.

„O zlima koje je podnijela francuska vojska u Slavoniji. Oni su dakle ušavši u Slavoniju pretrpjeli na putu mnoge gubitke, najviše zbog zime koja je tamo vladala. Jer Slavonija je zemlja pusta, bez putova, i gorovita gdje tri tjedna nismo vidjeli ni životinja ni ptica. Stanovnici tog kraja toliko su agresivni i primitivni da nisu htjeli s nama ni trgovati ni dati nam vodstvo, već su bježeći iz svojih sela i utvrđenih gradova ubijali kao stoku slabe starce i siromašne bolesnike, koji zbog svoje slabosti u daljini slijeđahu našu vojsku, i tako nam mnogo naškodili. I nije bilo lako našim naoružanim vojnicima goniti nenaoružane razbojnike koji su poznavali teren, kroz razbijena brda i guste šume; ali postojano su ih potiskivali – ne želeći se boriti nisu mogli biti bez borbe. […] Zbog takvog stanja stvari htio je Bog da njegova vojska prođe kroz Slavoniju da se divlji ljudi koji ne poznavahu Boga, spoznavši krepost i strpljivost vojnika, ili odvrate od divljaštva ili neispričani budu privedeni Božjem sudu.“

Hrvatsko-ugarski kraljevi bili su skloni naseljavanju templara širom kraljevstva, te su ih podupirali tako što su im darivali različite feudalne poklone, odnosno posjede. Takve darovnice danas predstavljaju pisane tragove koji govore o moći i utjecaju reda na ovim prostorima. Donacije templarima možemo pratiti od drugih polovica 12. stoljeća, počevši od kralja Stjepana III., njegova nasljednika Bele III., pa do Emerika.

Blaga & misterije

Svi su oni potvrđivali templarima već ranije stečene donacije ili im darovali nove. U 12. stoljeću templari su u Hrvatskoj stekli Zdelu (na sjeverozapadnim izdanjima Bilogore), Haco (Gorska županija), Glogovnicu, selo Kupa selo Krešeno (Hresno?), Goru i Senj.

Papa je templarima darovao samostan sv. Grgura u Vrani koji kasnije postaje njihovo sjedište, a rimski biskup im je darovao crkvu sv. Petra u Bojišću u Ravnim kotarima. Glavna se luka, po svemu sudeći, nalazila kod Pakoštana.

Uz Vranu se vežu i brojne legende, poput one kako se ispod nje još uvijek nalaze komore ispunjene templarskim blagom koje uključuje Zlatnu kočiju, ali i jednu od izgubljenih kruna hrvatskih narodnih vladara koje su se neko vrijeme zaista čuvale u zidinama Vrane.

Nakon građanskog rata između Emerika i Andrije, te Emerikove smrti, na prijestolje dolazi Andrija. Najveći Andrijini dar templarima bila je zemlja Sv. Martina. Taj veliki i bogati posjed prostirao se istočno od današnjih Sesveta do Lupoglave i rijeke Zeline (u Istoku), potoka Črneca na jugu te na sjeveru do današnje Donje Zeline.

Posjedi

Templari su zadržali taj posjed i upravljali njime sve do ukidanja reda, kada posjed prelazi u vlasništvo viteškog reda ivanovaca. U više dokumenata 13. i 14. stoljeća posjed se spominje pod nazivom “Sveti Martin kod Zeline” (1292.g.), odnosno “domus sancti Martini de Zelina”.

Važniji posjedi koje su templari imali tijekom 13. stoljeća u Hrvatskoj osim gore navedenih su još Klis, Gacka, Dubica, Zablaće Nova Rača kod Bjelovara Biograd na Moru te , zagrebačka Nova Ves  gdje su se nakon ukinuća reda sklonili i posljednje dane proveli brojni templari s ovih prostora.

Prije pada, preko svojih posjeda upravljali su znatnim dijelom Hrvatske, te je tako red imao velik utjecaj na razna područja, od kulture i graditeljstva do gospodarstva. Povijesna vrela otkrivaju i kako su ratovali protiv bogumila, te kako su njihovi odredi s ovih prostora redovito sudjelovali u različitim sukobima, poput provale Tatara i bitke na rijeci Šajo gdje je jedna templarska četa izginula do posljednjeg čovjeka.

Kao i u drugim područjima diljem Europe, vojni dio reda dijelio se na vitezove opremljene kao oklopno konjaništvo, i drugi dio koji su činili pripadnici iz nižih društvenih slojeva i sačinjavali su laku konjicu. Služeća braća su se, opet, dijelila na ekonome, koji su brinuli o upravljanju imovinom reda i svećenike, koji su skrbili za duhovne potrebe pripadnika reda.

Progoni Templara / Wikipedia Commons

Nestankom reda, dio templara je pobjegao u Portugal gdje su promijenili ime reda u Kristov red koji je jedini legitimni nasljednik Templara. Drugi dio je pobjegao u Škotsku. Dio je ušao u neki drugi crkveni red poput Ivanovaca ili jednostavno – nestao u vrtlogu vremena.

Na temeljima njihovih utvrda kasnije su građeni broji dvorci, utvrde i stari gradovi, i tek neko novo istraživanje brojnih lokaliteta može donijeti više saznanja o životu i djelovanju Templara u Hrvatskoj. Životu u dobu za koje se čini da ga je progutalo vrijeme u koje vraćaju tek istraživači koji se bave ostavštinom templara.