fbpx
Za koga su stećci klesani i što poručuju ostaje zagonetka koju pokušavaju riješiti istraživači koji posjećuju najsačuvanije groblje u Crljivici
Dvorci i nasljeđe

Za koga su stećci klesani i što poručuju ostaje zagonetka koju pokušavaju riješiti istraživači koji posjećuju najsačuvanije groblje u Crljivici

14.10.2018. Ured za blaga i misterije

Lokalitet Crljivica koji se nalazi u Dalmatinskoj zagori na zapadnom dijelu Imotske krajine skriva jedno od najsačuvanijih groblja sa stećcima u Hrvatskoj.

Divovsko kamenje

Bilig, kâm, mramor, zlamen, grčko groblje i divovsko kamenje – samo su neki od mnogih sinonima koji su se među lokalnim stanovništvom upotrebljavali kao naziv za monolitne srednjovjekovne nadgrobne spomenike evidentirane na širem području Bosne i Hercegovine te na pojedinačnim zonama Hrvatske, Srbije i Crne Gore.

Danas se, među narodom i strukom, uvriježio popularni naziv stećci. Lokaliteti (nekropole) stećaka uglavnom se formiraju uz glavne povijesne putove, a grobovi su koncentrirani u skupinama koje mogu varirati od nekoliko primjeraka do nekoliko stotina. Stećci mogu biti položeni ili uspravni, odnosno sanduci, ploče, sljemenjaci ili stupovi, stele ili krstače.

Ukrašeni su plitkim i jednostavnim reljefnim ukrasima i simbolima, rjeđe natpisima. Međutim, o stećcima se općenito još uvijek malo zna, a aktualne dvojbe odnose se na pitanja njihova nastanka, pripadnosti pokopanih pokojnika, klesarskih radionica koje su izrađivale spomenike i simboličkih poruka koje reljefi nose.

Razlog njihove neistraženosti, povijesno-umjetničke i arheološke, jest u relativnoj nepopularnosti, odnosno činjenici da se nekropole formiraju u ruralnim (ponekad i nepristupačnim) zonama. Stećci su robusnog izraza, a reljefi naivnog i jednostavnog izričaja. Stećci su se pojavili u drugoj polovici 12. stoljeća, a najčešće su se postavljali u 14. i 15. stoljeću.

U to vrijeme na dalmatinskoj obali događa se procvat renesanse, djeluju umjetnici poput Nikole Firentinca i Jurja Dalmatinca te se grade monumentalne građevine poput katedrale sv. Jakova u Šibeniku. Stoga i nije neobično što su stećci prilikom valorizacije umjetnosti toga doba ostali nepravedno po strani, a njihovo je istraživanje ovisilo o entuzijazmu pojedinih znanstvenika.

U tom kontekstu je vrijedno spomenuti velik broj amatera-istraživača koji su se neumorno bavili očuvanjem i analizom stećaka. Također, postoji veliki broj narodnih predaja i legendi vezanih uz stećke koje potvrđuju njihovu popularnost među narodom.

Lokalitet Crljivica, kojeg je UNESCO ocijenio najvećom i najvažnijom skupinom stećaka u Hrvatskoj, ima nekoliko faza razvoja- od prapovijesti do kasnog srednjeg vijeka. Tri su dijela: Mala gomila (Mala Crljivica), Velika gomila (Velika Crljivica) i vrtača s bunarima. Najvažniju fazu predstavlja upravo srednjovjekovno groblje sa stećcima nastalim tijekom 14. i 15. stoljeća (Velika i Mala gomila).

Do danas je sačuvano devedesetak stećaka svih tipova (ploče, sanduci i sljemenjaci), među kojima je 16 stećaka sarkofaga, 56 sanduka i 15 stećaka u obliku ploča. Svi su oni uglavnom ukrašeni običnom ornamentikom koja se može pronaći na stećcima u okolici, to su uglavnom križevi svih vrsta, antropomorfni ljiljani, prizori lova, kola, dvoboja, različitih biljnih motiva, polumjeseca, zvijezda…

Na dva su dijelom sačuvani natpisi na bosančici koji spominju imena Jerko i Vladna Kustražić (jedan od njih je danas u Hrvatskom arheološkom muzeju u Splitu).

Foto: Lokalitet Crljivica/cistavelika.com

Kroz povijest se na lokalitetu dogodio niz zahvata koji su utjecali na njegovo stanje. Pri proširenju ceste, stećci su jednim dijelom razmaknuti i premješteni s izvornih lokacija. Međutim, većina oštećenja nastaje ponajprije zbog toga što su spomenici na otvorenome, izravno izloženi svim atmosferskim utjecajima.

Južno od Velike Crljivice nalazi se vrtača (ponikva) sa sedam srednjovjekovnih bunara, (neki su možda i iz ranijih razdoblja), koji su do druge polovice 20. stoljeća korišteni kao izvori pitke vode i pojila za stoku. Cijeli se crljivički kompleks zapravo razvio uz izvor vode i važnu komunikaciju; nekadašnju rimsku cestu Salona (Solin) – Tilurium (Trilj) – Narona (Vid).

Foto: Hidromehaničko čišćenje stećka na Velikoj gomili (fototeka HRZ-a, snimila V. Marinković, 2013.)

Pri čišćenju obližnjih bunara pronađen je jedan omanji stećak za koji se veže priča o nastanku Crljivice. Legenda kazuje da je narod, bježeći pred Turcima, gomilom kamenja zasuo crkvu koja se tu nalazila, a u kojoj su zakopani vrijedno crkveno ruho i kaleži zajedno s jednim zvončićem.

Prema legendi tu se ne smije kopati jer bi obolio onaj tko bi kopao, a usjeve bi uništila tuča. Najstariji mještani kazuju da se svake godine noću u razdoblju od Duhova do Sv. Ante iz te gomile čuje sitni zvon zakopanog zvončića.

izvor: Vinka Marinković- Konzervatorsko-restauratorska istraživanja na stećcima s lokaliteta Crljivica pokraj Ciste Velike; Vlade Dragun i Bože Ujević- Legende imotskog krša; Ljubomir Gudelj- Velika Crljivica i groblje kod crkve sv. Jakova