Postoji popularno vjerovanje prema kojem stari Dubrovčani nisu donosili važne odluke za vrijeme sparine i južine. Vjeruje se i kako je temelj takvog vjerovanja dokument nazvan “Odredba o sparini i južini” koja je formalno utjecala na nekadašnje donošenje, odnosno nedonošenje odluka. Odlučili smo provjeriti postoji li doista takva odluka.
Južina kao razlog nesuvislosti
“Stari Dubrovčani imali su odredbu da nisu nikada vijećali i donosili odluke kada je bilo vrijeme od šiloka i južine, juga”. Odnosno “U Dubrovačkoj Republici vijećnici nisu donosili važne odluke za vrijeme južine jer su smatrali da se ne mogu donositi suvisle odluke”. Ovako glase primjeri izreka kojima se često pokušava ilustrirati utjecaj sparine na čovjeka, nervozu i poglavito (ne)mogućnost donošenja odluka. Utjecaj vremena na ponašanje i zdravlje neupitan je pa se često dočarava i narodnom izrekom “Mani me se, južina je”.
Upitna je, međutim, formalna veza između donošenja odluka i sparine. Revni su pisari kroz stoljeća postojanja Dubrovačke republike bilježili djelovanja Malog i Velikog vijeća, od kojih je većina arhiva sačuvana i danas. Stoga odlučismo provjeriti postoji li doista odredba, odluka ili bilo kakav stvaran povijesni trag koji bi dokazao takozvanu “Odredbu o sparini i južini”.
“Odredba o sparini i južini” pod istragom
U Državnom arhivu u Dubrovniku saznajemo kako su sjednice Malog i Velikog vijeća na kojima su se donosile odluke itekako održavane usprkos šiloku, odnosno južini. Također saznajemo kako nema dokaza da je “Odredba o sparini i južini”, koja bi hipotetski definirala utjecaj sparine na raspoloženje i donošenje odluka, ikada postojala.
Da je stvarna, u arhivima bi postojao pisani trag. Ako ništa drugo, onda kao razlog zašto se neka odluka zbog južine nije donijela. Ili zašto se neka sjednica nije održala. Takve odluke, međutim, nema. Nema niti dokaza da je ona ikada postojala. Činjenica jest da se sjednice i rasprave nisu uvijek redovito održavale, no razlozi za njih nisu bili sparina ili južina, već potres, epidemije, ratovi i druge elementarne nepogode.
Tako se, primjerice, tijekom 15. stoljeća Veliko vijeće sastajalo 80 puta godišnje. Vijeće umoljenih se održalo više od 160 puta tijekom godine, a Malo vijeće čak više od 200 puta. Uspoređujući vremenske uvjete i dana vijećanja, lako je prepoznati nepodudaranje sporne tvrdnje s činjenicama. Dolazimo do zaključka kako bi korištenje izmišljene “Odredbe o sparini i južini” onemogućilo donošenja bilo kakvih odluka i utrlo put paralizi javne vlasti.
Tanka granica između mita i stvarnosti
No, otkud onda izreka spomenuta u početku ovoga članka? Najbliži se trag nalazi u rečenicama Tereze Buconić Gović, suvremene dubrovačke književnice. Ona u svojim kratkim pričama opisuje duhovnu i materijalnu baštinu dubrovačkog kraja. Tako o sparini i južini bilježi: “On je sam od sebe kazna, a misao je klonula, životna radost istječe kroz mutne oči i pocrnjela lica. Ni sebe samog po šiločini ne voliš pa kako bi pomućenim razborom donio odluku o drugima!”
Njezine priče su često postajale osnova iz koje su inspiraciju, zbog zanimljivosti, u podjednakoj mjeri crpili turistički vodiči i mediji. Tako je izreka prema kojoj se u Dubrovniku nisu donosile odluke zbog sparine postala dio moderne mitologije bez stvarnog korijena. Kao uostalom i druga priča u kojoj je postojala olakotna okolnost za ubojstva počinjena po sparini. Takva olakotna okolnost srećom nije postojala.
Unatoč nedostatku povijesnih dokaza, mitovi o vremenskim utjecajima na donošenje odluka često su ukorijenjeni u suvremenim društvenim narativima. Važno je razlikovati folklor i mitove od stvarnih povijesnih činjenica. Iako se mitovi mogu uklopiti u lokalnu kulturu, povijesna istraživanja otkrivaju nedostatak dokaza o formalnoj “Odredbi o sparini i južini” u donošenju odluka u Dubrovačkoj Republici.
