in

U Dubrovniku, otac je po zakonu mogao tući svoje dijete, no ako je bilo izvanbračno, mogla ga je zlostavljati cijela obitelj

Foto: godubrovnik.com

Ubojstva djece i mladih, čedomorstva i silovanja bila su vrlo rijetka kaznena djela u postupcima pred Kaznenim sudom u Dubrovniku u 18. stoljeću a sudska praksa kada su u pitanju djeca bila je brza u procesuiranju počinitelja.

Ubojstva djece događala su se nesretnim slučajem ili u trenutku rastrojenosti. Čedomorstva su bila najčešći oblik ubojstva djeteta u dubrovačkom uzorku, a svi su se sudski postupci odnosili na smrti djece začete izvan bračne zajednice.

U istraživanju koje su provele Darija Stanić, Ivana Mrđen i Rina Kralj- Brassard u svojem znanstvenom radu o nasilju prema djeci i kriminalitetu u Dubrovniku u 18.stoljeću navedeno je kako se djeca i mlađi adolescenti spominju u malom broju sudskih slučajeva (103 ili oko 1%) i to u gotovo devet od deset slučajeva kao žrtve.

Foto: Dubrovnik/Konrad Grünenberg/WikimediaCommons

S druge strane, tjelesno kažnjavanje se u to vrijeme podrazumijevalo i bilo je propisano statutom grada Dubrovnika sastavljenog 1272. godine. Pravo na tjelesno kažnjavanje članova obitelji imala je glava obitelji koja je za nju odgovorna.

Vlast je imao otac a očinska vlast mogla se prenijeti i na druge članove obitelji. Odnos prema djeci razlikovao se s obzirom na spol djeteta i je li ono rođeno izvan braka.

Izvanbračnu kćer mogli su kažnjavati i istjerati otac, očeva supruga i zakonita polubraća. Država se znala umiješati u odgojne mjere roditelja jedino kada bi tjelesno kažnjavanje ostavilo trajne i teške posljedice ili uzrokovalo smrt djeteta.

Obiteljski nasilnik i ubojica

Tako je nasilni otac Andrija Fatutto, kovač iz Dubrovnika, osuđen 1716. godine iz ogluhe na smrt zbog ubojstva četrnaestogodišnje kćeri Anice koju je izgladnjivao i u konačnici zatukao batinama. Krivnju je, u manjoj mjeri, snosila i Aničina maćeha Marija.

Smrtna kazna za oca i zatvorska kazna za pomajku izrečena je iz ogluhe jer nisu bili dostupni vlastima. Andrija je 30. svibnja 1716. osuđen na smrt vješanjem, a njegova žena Marija na šest mjeseci tamnice ili na supsidijarnu dvostruku zatvorsku kaznu.

Foto:Austro-Ugarska razglednica Dubrovnika 1914./wikiwand.com

U sudskom postupku koji je započeo 17.siječnja 1716. su ispitani brojni svjedoci koji su potvrdili da su čuli plač djevojčice, te da je otac tuče goveđom žilom i drži zatvorenu pod skalom.

Kada su djevojčicu našli imala je rane po rukama i nogama. Goveđa žila, od koje je stradala Anica, primjenjivala se kao odgojno sredstvo u dubrovačkoj javnoj školi, utemeljenoj 1333. godine, koju su pohađali gradski dječaci. Neposluh se kažnjavao udarcima goveđom žilom po dlanu.

Izgladnjivanje i smrt

Aničino izgladnjivanje i batinanje trajalo je dulje vremena, a susjedi su nesumnjivo znali što se događa jer je u zbijenim gradskim ulicama s kućama naslonjenima jedna na drugu nemoguće zvučno izolirati dom. Otac je imao pravo na tjelesno kažnjavanje članova obitelji pa je nemiješanje susjedstva i maćehe razumljiv postupak u skladu s običajima i zakonom. Obiteljsko nasilje, dokle god je bilo niskog intenziteta, bilo je prihvatljivo.

Otac je imao konačnu riječ u odgoju djece, a kod djevojčica odlučivao je o njihovoj udaji ili odlasku u samostan. Djevojka je trebala imati vrline stalne zaposlenosti, djevičanstva, a šutljivost je bila znak pristojnosti i dobrog odgoja.

Upravo je neposlušnost kćeri Andrija Fatutto koristio kao argument u molbi za pomilovanje tvrdeći da su svi znali da je njegova kći bila neposlušna, kršila Božji zakon i kaljala njegovu čast. Više ju je puta kažnjavao zato što je nekoliko puta tijekom dana i noći izbivala iz roditeljskog doma.

Kad se nakon jedne takve noći vratila kući otac ju je prema Božjim propisima i da bi spriječio buduće prekršaje strogo kaznio. Ujutro ju je našao mrtvu. Tvrdio je da mu nije bila namjera zatući vlastito dijete koje je godinama odgajao i uzdržavao. Protivno je ljudskoj prirodi ići protiv vlastite krvi, branio se nasilni otac.

Molba je 23. veljače 1719. prihvaćena velikom većinom glasova u Velikom vijeću a brojni očevi u klupama vijeća pokazali su razumijevanje za Andriju koji je samo “malo pretjerao” u odgojnim mjerama.

Roditelji su nakon dvije i pol godine pomilovani, no bili su dužni platiti troškove kaznenog postupka. U postupku pomilovanja zaključeno je da se ocu ipak nije mogla posve pripisati krivnja za smrt kćeri.

Aničin slučaj uklapa se u sliku nasilja u obitelji na europskom području u ranom novom vijeku. Zlostavljač je najčešće bio muškarac, a žrtva žena, kakav je slučaj i danas. Djeca su najčešće bila žrtve nasilnih očeva.

Izvori:

Nasilje prema djeci i maloljetnički kriminal u Dubrovniku u 18. stoljeću

Prije četiri godine otišao je dobri duh Zagreba koji je vraćao spomenike i zviždao s Bukovca

Skriven od pogleda, usred najljepše šume, stajao je Brestovac, mjesto ljubavi, smrti i nade u kojem su planirali atentate i pisali romane