fbpx
Skriven od pogleda, usred najljepše šume, stajao je Brestovac, mjesto ljubavi, smrti i nade u kojem su planirali atentate i pisali romane
Foto: Blaga & misterije
Zaboravljena mjesta

Skriven od pogleda, usred najljepše šume, stajao je Brestovac, mjesto ljubavi, smrti i nade u kojem su planirali atentate i pisali romane

18.04.2018. Ured za blaga i misterije

“Kao kakvi vilinski dvori stoji ona ovdje u pustoši, i začuđeni putnik pita se, otkud i čemu ova zgrada ovdje? I doznaje, da je to lječilište za tuberkolozne bolesnike, koji poput duhova promiču svojim oronulim pojavama ovuda između stogodišnjih stabala. Ujutro, kada izlazeće sunce osvijetli najprije njegove visove, kada se rosne krošnje stabala kupaju u blagom sunčanom sjaju i bolesnici su raspoloženiji. Očekuju nestrpljivo kola iz Zagreba, vijesti, poštu, novine”

Zapis je ovo jednog bolesnika čije će ime biti otkriveno kasnije u članku, u vrijeme dok je postojao Brestovac. U prvoj polovici 20. stoljeća na Zagrebačkoj gori izgrađen je blok zgrada koji svojom veličinom ima gotovo pa obilježja dvorca. Brestovac, Zagrebački sanatori za liječenje tuberkuloznih radnika smješten na visini od 840 metara na najljepšem dijelu Zagrebačke gore, zaštićen sa sjevera Sljemenom i otvoren prema jugu.

U šezdeset godina svog rada lječilište Brestovac imalo je značajnu ulogu u liječenju tuberkuloznih radnika. Od 1909. do 1934. boravilo je ondje 9.193 bolesnika od čega 7.369 osiguranih radnika. Tijekom 1921. godine u njemu je bilo čak 77 % radnika, pa je on očito tada predstavljao i jednu vrstu “radničkog univerziteta”, jer su bolesnici u razgovorima, ali i čitanjem, proširivali svoja znanja o razvoju ljudskog društva, a onda to prenosili u svoje sredine diljem Jugoslavije.

Sanatorij Brestovac bio je prvi te vrste na cijelom Balkanu. Predstavljao je važnu zdravstvenu i socijalnu ustanovu, opremljenu najsuvremenijim aparatima. Svojim značenjem možemo reći i da je neka vrsta spomenika Zagrebačke gore, i velika je šteta što mu nije nađena neka druga namjena, te što je nakon suzbijanja tuberkuloze antibioticima zatvoren i prepušten propadanju.

Inicijativa za izgradnju sanatorija

Zagrebačka okružna blagajna za osiguranje radnika (osnovana 1895. godine) imala je velike troškove oko liječenja tuberkuloznih radnika. Prema podacima iz 1913. godine 57% umrlih članova blagajne umrlo je od te proleterske bolesti koja je bila posljedica lošeg života, napornog fizičkog rada i slabe ishrane.

Budući da se nije mogao otkloniti uzrok bolesti, na inicijativu ravnatelja Okružne blagajne Ivana Ancela i njegovog liječnika Milivoja Dežmana, počeo se graditi sanatorij za bolesnike.

Oni su još 1902. godine počeli sakupljati dobrovoljne priloge za gradnju. Grof Miroslav Kulmer poklonio je blagajni u listopadu 1903. deset jutara zemljišta koje su stručnjaci proglasili najoptimalnijim za izgradnju lječilišta.

Istom za vrijeme vlade Hrvatsko-srpske koalicije pribavljeno je 170.500 kruna koliko je bilo potrebno za izgradnju prve zgrade. Iako dovršen već u jesen 1908. godine, sanatorij je otvoren tek 22. svibnja 1909. godine, jer je tek kasnije utvrđeno da upravo zimi Zagrebačka gora ima više sunčanih dana nego grad, pa je i tada rad sanatorija produžen za čitavu godinu.

Ravnatelj sanatorija i liječnik primarius bio je dugo godina dr. Milivoj Dežman iz ugledne zagrebačke liječničke obitelji. Dežman je od 1903. do 1940. godine bio i glavni urednik Obzora a od 1925. do 1940. godine i direktor Tipografijine štampe. Dežman je vodio sanatorij sve do 1921. godine, ali je već druge godine rada morao voditi borbu da ga održi.

Naime, zajedno s osiguranjem radnika Zemaljska blagajna za potporu bolesnih radnika preuzela je i sanatorij. Kada je shvatila da se Brestovac ne može pokriti s prinosima od pet kruna na dan za osiguranike, povela je akciju da se liječište zatvori. Riješenje je pronađeno u formiranju Zaklade zemaljske blagajne za liječenje sušičavih koju je Zemaljska vlada dotirala sa 200.000 kruna.

S tom svotom je lječilište prošireno tako da je umjesto ranijih 36 bolesnika moglo primiti 90 bolesnika, a prvu i drugu klasu činili su građani koji su plaćali znatno veću opskrbninu. Na glavnoj godišnjoj skupštini Zemaljske blagajne 24. srpnja 1910. godine socijalisti Vilim Bukšeg i Nikola Vukojević ukazivali su da je sušica “socijalna bolest” koja se može liječiti te da bi zatvaranje tek otvorenog lječilišta bilo pravo “kulturno-sramotno djelo.”

“Boljševici i bundžije” protjerani iz sanatorija

Upravu sanatorija preuzeo je 1922. godine novoosnovani Središnji ured za osiguranje radnika te je planski izgrađivan i proširivan od 1923. do 1930. godine pa su uključene i barake gdje su za vrijeme rata bili smješteni oboljeli vojnici. Broj kreveta je povećan na 156, a izgrađene su i mnoge prostorije među kojima i biblioteka s izložbom ručnih radova.

Vrijednost sanatorija nakon tih proširenja procijenjena je na 11,601.344 dinara. Velike investicije ponukale su vodstvo sanatorija na tako veliku štednju, da se ona počela odražavati na zdravlju radnika. Na mnogobrojne žalbe pacijenata protiv loše hrane uprava odlučuje da se svi ti “boljševici i bundžije protjeraju iz Brestovca, jer oni bune bolesne radnike.” Usprkos provedbe ove odredbe, žalbe na rad socijaldemokratske uprave nisu jenjavali.

Čak je došlo i do štrajka 11. kolovoza 1925. godine a zbog neuredno izvršenog pregleda sanatorija bolesnici su se 2. listopada odlučili za novi štrajk tražeći da specijalna komisija izvan SUZOR-a pregleda poslovanje lječilišta. Hitno je formirana komisija koja je utvrdila velike manjkove te su upravitelj lječilišta Mikinec i činovnik Ožbolt suspendirani, a privremenu upravu vodio je sam šef SUZOR-a dr. Željko Hahn (kasnije Julie Dean i dr. Kuzma Tomašić).

Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Brestovac je poslužio kao bolnica za ranjenike – Nijemce, domobrane i ustaše. Partizani su 1945. godine smaknuli sve pacijente koje su zatekli. Osoblje su poštedili a sanatorij je kasnije služio partizanima za njihove ranjenike. Brestovac je radio još neko vrijeme nakon rata, a šezdesetih godina prošlog stoljeća je zauvijek zatvorio svoja vrata. Cjepivo protiv tuberkuloze značilo je kraj ovakvim lječilištima diljem svijeta.

U vrijeme Velikog rata liječeni mnogi intelektualci i socijalisti

Zbog nekomunikativne prirode Dežman je ostavio negativan dojam na Augusta Cesarca koji se liječio u sanatoriju od posljedica devetnaestomjesečnog boravka u sremskomitrovačkoj kaznionici. Dojmovi koje je stekao u Brestovcu od travnja do 22. srpnja 1914. inspirirali su Cesarca da napiše roman “Ćuk u njenom duplju“, protkan tragičnim predznacima smrti i umiranja u prvom svjetskom ratu.

Jedan od prvih liječenih bio je jedan od vođa socijaldemokracije ali i publicist Nikola Vukojević koji je u jednoj od svojih novela opisao boravak u poznatoj bolnici. “Na jednom uzvisitom preplanku zagrebačke gore koči se lijepa bijela kuća, u zatišju, zaštićena velikim bukovim stablima i strmim brijegom. Kao kakvi vilinski dvori stoji ona ovdje u pustoši, i začuđeni putnik pita se, otkud i čemu ova zgrada ovdje.

I doznaje, da je to lječilište za tuberkolozne bolesnike, koji poput duhova promiču svojim oronulim pojavama ovuda između stogodišnjih stabala. Okolina lječilišta pruža im mogućnost razonođenja ugodnim šetnjama i prekrasnim vidicima. A tek jutrom kako je na Sljemenu: kada izlazeće sunce osvijetli najprije njegove visove, kada se rosne krošnje stabala kupaju u blagom sunčanom sjaju. Pa i bolesnici su jutrom nekako drugačiji, veseliji su i ragovorljiviji. Očekuju nestrpljivo kola iz Zagreba, vijesti, poštu, novine“, napisao je Vukojević.

Od 1. ožujka do 20. travnja 1918. godine u sanatoriju boravio je i jedan od predvodnika socijaldemokratske ljevice u Hrvatskoj Đuro Cvijić, nestao u Staljinovim čistkama 1938. godine. Liječio se na Brestovcu od upale vidnog živca na tuberkuloznoj bazi. Iz tog su vremena sačuvana pisma njegove djevojke Vlade Jelovšek, kćerke književnice Zofke Kvederove.

Liječili se i planirali atentate

Za boravka na Brestovcu Cvijić je radio na uređivanju časopisa “Novo društvo” te se u mnogo navrata koristio dosta bogatom sanatorijskom bibliotekom. Tu se liječi 1920. godine i Anka Mihota Aupanc, vjerna suradnica Cesarca, s kojim se, posjećujući bolesnu zaručnicu upoznaje istaknuti revolucionar Rodoljub Čolaković. On je zajedno s Jankom Mišićem i Rudolfom Hercigonjom bio član Inicijativnog odbora Crvene prade.

Član te organizacije mladih komunista Alija Alijagić izvršio je polovicom 1921. godine atentat na Milorada Draškovića, inicijatora Obznane kojom je Komunistička partija stavljena u ilegalnost. Hercigonja je radio kao činovnik te su svi dogovori Crvene pravde održani upravo između Šestina i sanatorija.

Lady Šram i Milivoj Dežman: veza koja je nadišla vrijeme

Upravo je Brestovac i tema jedne od ljubavnih priča utkanih u zagrebačke legende. Priču o ljubavi glumice Ljerke Šram i liječnika Milivoja Dežmana. Ona ga nije željela, ali ju je on svejedno volio.

Ljerkino srce osvojio je bankarski činovnik Aleksandar Isaković za kojeg se udala i rodila mu sina. Nakon što je Isaković napravio pronevjeru u Prvoj hrvatskoj štedionici, gdje je radio, dao je petama vjetra iz Zagreba. Ostavio je Ljerku i njihova sina Sašu. Dežman je preuzeo brigu o Ljerki i njezinom malom sinu.

Poznata glumica oboljela je od tuberkuloze i Dežman je 1909. godine iskoristio svoj utjecaj i nagovorio gradske oce da sagrade Brestovac.

Otkad je podignut sanatorij, Ljerka mu je bila prva i kroz četiri godine redovita pacijentica. Ljetnih bi mjeseci redovito ondje prebivala, sve dok nije preminula 1913. godine na Dežmanovim rukama, koji ju je osobno položio u lijes. Narodna predaja kaže kako i dan danas njezin duh luta bolnicom Brestovac.