U Istri stoljećima kruže razne legende o vojskovođi i vladaru Huna, Atili kojeg su zbog sile i kaosa koji je ostavljala njegova horda na zapadu nazivali i “Bič božji”.
Atila je bio jedan od najvećih osvajača u povijesti i najčuveniji među barbarskim vođama u doba seobe naroda. Na područje Istre stigao je 453. godine nakon što je razorio grad Akvileju i poharao sjevernu Italiju te se sukobio sa snagama Rimskog carstva.
Prema predajama razorio je Dvigrad, Sveti Lovreč, Mutovran, te Starigrad na moru, umjesto kojeg je kasnije sazidao Novigrad. Uništio je i mnogobrojne palače kojima danas nema ni traga. Navodno je spalio cijelu Istru od koje je ostala samo jedna kuća u Motovunu i jedan stari hrast kraj Kaldira.
Predaje sadrže i opis Atile, karakterističan za narod u strahu koj je osvajaču pripisivao svakojake magične moći. Tako je narod o Atili govorio: Atila je sin čiju je majku njezin vlastiti otac u mladosti držao zatočenu u dvorcu. Bio je strašno strog prema njoj i tek nakon dugotrajnog nagovaranja dopustio joj je da nabavi psa za kućnog ljubimca. Atila je plod ljubavi svoje majke i psa, a kada bi se nekome obraćao prvo bi tri puta zalajao, a tek onda progovorio. Na glavi je imao jedno oko na čelu.
Pokušao je osvojiti Grožnjan, pa je u skladu sa vjerovanjem da je mogao lajati, zalajao tri puta kada je stigao pod grad i naredio juriš. No, zvona su se na lokalnoj crkvi zaljuljala i zauvijek su ga otjerala iz grada.
Prema jednoj je legendi Atila skončao na Božjem Polju kod Vižinade kad ga je pastir pogodio u oko. Zbog toga njegova glava stoji na kamenom nadvratnikulokalne crkve Blažene Djevice Marije na Božjem Polju koja se spominje još u 12. stoljeću kao sjedište vitezova Templara koje je narod nazivao “Božjaci” te je po njima i dobilo naziv Božje polje. Druga pak ,legenda kaže kako je umro u Mađarskoj u noći vlastitog vjenčanja od prekomjerne doze alkohola.
Bilo kako bilo, sličnu okrunjenu kamenu glavu s psećim ušima i isplaženim jezikom možemo pronaći i u drugim mjestima diljem istarskog poluotoka.
To, zapravo i nije neuobičajeno mjesto, budući da je u to vrijeme vladalo vjerovanje da sam Atilin lik štiti od zloduha koji bi inče uznemirivali duše u pokoju.
