Dan je prije blagdana Svetog Nikole 1918. godine, sat vremena iza podneva. Prvi svjetski rat je završio i u zagrebačkoj Rudolfovoj vojarni vlada neobičan metež, vojnici, časnici i dočasnici 53. pješačke pukovnije zajedno sa pripadnicima 25. domobranske zagrebačke pješačke pukovnije kreću na Jelačićev trg prosvjedovati protiv monarhije i ulaska Hrvatske u Kraljevinu SHS.
Različiti vojnici 53. pješačke pukovnije kroz stotine godina u ime propale monarhije vodili su stotine bitaka. Iza naziva 53. pješačka pukovnija skrivali su se, barem po vojnoj tradiciji i duhu borbene postrojbe, Trenkovi panduri. Isti oni koje je osnovao sam barun Trenk.
Vojna tradicija
U vojskama diljem svijeta postoji koncept vojne tradicije neke postrojbe koji označava da bez obzira na vrijeme i različite vojnike koji u postrojbi služe, ime i dalje postoji. Sudjelovanjem u bitkama i ratovima, vremenom postaje glasovito, dio borbenog morala, ophođenja i duha koji se prenosi na nove generacije vojnika.
Takav je slučaj sa 53. pješačkom pukovnijom koja je svoj život počela 1741. godine kada ih je uz podršku kraljice Marije Terezije osnovao legendarni barun Franjo Trenk.
27. svibnja 1741. godine cijela je postrojba prošla kroz Beč u defileu uz sviranje turske bande. Türkisch band, kako je nazvan, tako je postao naziv prve vojne glazbe u Europi.
U prvim danima sastojali su se od dobrovoljaca i pomilovanih hajduka koje je barun Trenk vodio kroz bojišta Šleske, Austrije, Bavarske i Češke. Ubrzo su stekli reputaciju žestokih, lukavih i nemilosrdnih boraca.
Među njihove najsjajnije pothvate spada zauzimanje tvrđave Kosel iz koje se upravljalo Gornjom Šleskom i Odrom. Pritom je poginulo samo deset pandura, a 35 ih je bilo ranjeno.
Kad je Barun Franjo Trenk osuđen na gubitak čina i doživotnu tamnicu, njegovi su panduri promijenili ime ali nisu prestali postojati.
Promjena imena
22. prosinca 1748. godine pretvoreni su u slavonski bataljun a nekoliko godina kasnije (1756. godine) slavonski bataljun pretvoren je u, 53. pješačku pukovniju postrojbu s najdužim trajanjem u Hrvatskoj vojnoj povijesti. ” Između 1835. i 1898. nosila je ime nadvojvode Leopolda pa ih se nazivalo i “Leopoldcima”. Od tada do 1904. nosila je ime “Edler von Latour”. Od 1905. do 1913. nazivala se “Ritter Plentzner v. Scharneck”, da bi od 1913. dobila naziv “grof Viktor Dankl von Krasnik”. Sve do prosinca 1918. godine.
Prosinačke žrtve
Što su se više približavali trgu, to im se priključivalo sve više i više građana. Na uglu Frankopanske i Ilice bezuspješno su ih pokušali uplašiti pucnjevima u zrak. Na trgu im se priključio još građana.
Domobrani i vojnici su razvili hrvatske trobojnice i otvoreno skandirali republika i Hrvatska, iskazujući svoje nezadovoljstvo ulaskom i ulaska Hrvatske u Kraljevinu SHS.
Nisu to bili bilo kakvi vojnici, nego isti oni koji su s godinama srasli sa stanovništvom Zagreba gdje je njihovo sjedište bilo prebačeno.
Put ratova
Nakon smrti Baruna Trenka u tamnici u Spielbergu kraj Brna u Moravskoj, njegovi su panduri pod različitim imenima sudjelovali u ratu za bavarsku baštinu (1778./79.), Austrijsko-rusko-turskom ratu, Napoleonskim ratovima, Napuljskoj buni, ratu 1848./49, Austrijsko-sardinijskom ratu, Austrijsko-pruskom ratu gdje se u obrani od žestokih talijanskih napada na mostobran kod Borgofortea posebno istaknula IV. bojna 53. pukovnije.
1878. godine sudjeluju u zauzimanju BiH. Smatra se da je slavna koračnica “Marširala, marširala, Jelačića vojska” nastala upravo među vojnicima 53. pukovnije. Uz nju su nastale i druge pjesme poput “Pazi, care, na Hrvate”, koja je nastala tijekom zaposjedanja BiH.
Početnom 1918. godine glavnina postrojbe je prvo upućena na istočno (balkansko) ratište. Tijekom 1915. godine sudjeluju u zauzimanju istočne Galicije i Bukovine, a 1918. godine posebno se ističu tijekom 12. sočanske ofenzive.
Puhački simfonijski orkestar Oružanih snaga Republike Hrvatske: Marširala, marširala Jelačića vojska
Do točnih podataka o broju ljudi koje je 53. pukovnija izgubila teško je govoriti budući da su oni zametnuti i rasuti po arhivima u Beču, Budimpešti i Beogradu, no u romanu Zastave citirajući onodobne novinske izvještaje spominje ih Miroslav Krleža i govori kako je samo 53. pukovnija tijekom rata imala 18.000 poginulih.
Čim su došli na Jelačićev trg na njih je otvorena puščana i mitraljeska vatra s krovova okolnih zgrada što je u narednom broju Radićevog časopisa Dom opisao Dr. Ivan Pernar koji je sukob promatrao s jednog prozora na Jelačićevom trgu.
“Oko tri sata i četvrt začuje se od strane Ilice klicanje “Živila republika!” Dolazilo je najmanje 600 oboružanih vojnika sa dvije mašinske puške. S Popovićeve kuće (na Jelačićevom trgu broj 4) htjelo se pucati na momčad. Nato je više vojnika podiglo u zrak puške i na puškama bijele marame, vičući: “Mi ne ćemo pucati. Nemojte ni Vi, nego nam dajte mašinske puške”. Začas bude predana mitraljeza u kući broj 4. Nato je glazba zasvirala “Lijepa naša domovina”. Vojnici pođoše u kuću broj 6, da im i oni predadu mašinsku pušku. U to vrijeme čuli su se ponovno poklici, da republikanci ne će pucati, samo neka ne pucaju kraljevci. Ne znam, što se događalo u kući broj 6; samo je pao jedan hitac, našto je napolje izletilo 6 do 8 vojnika. Oko 15 vojnika vratilo se natrag u kuću. Što se sada unutra događalo ne znam; ali nakon nekoliko časaka čuo se prasak pušaka. Planuše puške u veži kuće broj 6, a vojnici nagnuše jedan preko drugoga, te jedan ostade ležati pred vežom. Sada počnu rikati mitraljeze, i to prva republikanska od palače Prve hrvatske štedionice, druga iz kuće broj 6 na Jelačićevom trgu, treća iz Fellerove kuće (na uglu Jurišićeve ulice i Jelačićevog trga), četvrta kod svjetiljke lijevo od Jelačićevoga spomenika, a peta je bila postavljena iza samoga spomenika, ležeći potrbuške; ovi su se šćućurili, da se zaštite od taneta. Jedan ili dva bijahu do smrti ubijeni. Pucalo se iz Fellerove kuće i sa strane od ulice Marije Valerije. (U zahodu na uglu Jelačićevog trga i ulice Marije Valerije bijahu smješteni oboružani članovi “Srpskoga Sokola”). Tako su ubijeni još i preostali vojnici. Kad je pucnjava prestala, digne se jedan mališ, koji je bio ranjen u desnu ruku, radi čega je ljevicom držao desnicu. Od gomile kod spomenika ostade živ jedan jedini. Kada su kola došla po mrtve, ustade taj, – bio je narednik, a sav krvav od glave do pete, – pa zapita, gdje da se opere i gdje li je liječnik. Krva je natopila granitni postav bana Jelačića i okolišni pločnik. Užasna slika! Ljudi su od znatiželje dolazili, te su bez srca gazili po krvi.
U sukobu je ubijeno 13, a ranjeno 17 ljudi, što ostaje poznato pod nazivom Prosinačke žrtve. Razloge pobune sami vojnici kasnije su objašnjavali: “U uzornom redu stupahu postrojbe u pravcu Jelačićevog trga uz ogromnu pratnju rodoljubnoga građanstva. Naša je namjera bila proglasiti slobodnu hrvatsku republiku. Uz to se putem izražavalo veliko narodno ogorčenje protiv Srba povicima: “Dolje srpska dinastija! Dolje kralj Petar! Dolje srpski militarizam!” Isto tako se klicalo slobodnoj Hrvatskoj, Stjepanu Radiću i hrvatskoj republici.”
Stvaranjem Države Slovenaca, Hrvata i Srba pokrenut je proces demobilizacije u kojem su raspuštene hrvatske postrojbe bivše austro-ugarske vojske i hrvatskog domobranstva.
Raspuštanje postrojbi počelo je u studenome 1918. i nastavilo se u prvim mjesecima 1919. 53. pješačka pukovnija je raspuštena i od nje ostaju samo zapisi koji svjedoče o ratovima koje je vodila najdugovječnija vojna postrojba koju je Hrvatska imala.
