Kažu da nakon svake bitke, ma koliko god ona bila velika ili malena, strateški važna ili taktički junačka, ostanu priče o hrabrosti pojedinaca koje postaju prepoznatljivi znak tog događaja. Kako točno dolazi do takve hrabrosti na bojnim poljima, što se to u čovjeku prelomi, kažu da to mogu razumjeti samo oni koji su to proživjeli.
Zbog različitih ratova, sukoba i povijesnih silnica koje su tako često utjecale na ove prostore, spisi i zapisi obiluju često romantiziranim pričama o hrabrosti znanih junaka koji su utjecali na događaje. Najbolji takav primjer jest onaj Nikola Šubića Zrinskog Sigetskog koji je te 1566. godine tvrdoglavo branio Siget od premoćne vojske sultana Sulejmana I. Veličanstvenog.
“Podsjedanje i osvojenje Sigeta”
Sultan je sa stotinjak tisuća vojnika i tristo topova krenuo na Beč kako bi otvorio puta za daljnja osvajanja. No, prvo je odlučio osvojiti Siget gdje se pred njim našao Nikola Šubić Zrinski s malom posadom od oko tri tisuće ljudi. Što se zaista tih dana događalo pod Sigetom tadašnja Europa saznala je tek kasnije, iz opisa komornika Franje Črnka. Preživio je posljednji dan bitke kod Sigeta, bio zarobljen pa oslobođen, i napisao “Podsjedanje i osvojenje Sigeta” u kojem vjerno i potanko opisuje bitku u kojoj je Nikola Šubić Zrinski junački poginuo i ušao u legendu. Tijekom opsade umro je i sultan Sulejman I. zvani Veličanstveni pa se pohod raspao.
No, legenda o bitki kod Sigeta tako dolazi u više različitih verzija, i jedna od njih spominje i nepoznatu junakinju čije je tijelo odjeveno u mušku uniformu poslije bitke pronađeno među palim ratnicima Nikole Šubića Zrinskog. Po njoj je u Zagrebu nazvana i jedna ulica; ona Neznane Junakinje koja se nalazi između Trga kralja Petra Krešimira IV. i Avenije Marina Držića. Ime je dobila u svibnju 1928. godine odlukom tadašnje gradske skupštine i na ploči danas, osim naziva ulice stoji i kratak opis: “u spomen neznanoj Hrvatici poginuloj u obrani Sigeta 1566.”
Rame uz rame
No, na činjenicu kako su se u opsadama žene redovito borile uz muškarce ukazuje i slika češkog slikara i dizajnera Alfonsa Muche Obrana Sigeta protiv Turaka Nikole Zrinskog. Nastala je 1914. godine, dimenzija 610 puta 810 centimetara kojom dominiraju crveni tonovi koji dočaravaju opsjednuti Siget u plamenu.
Glavni lik, Nikola Šubić Zrinski, jedva je vidljiv u sredini slike gdje drži govor svojim vojnicima. U prvom planu u sredini slike Mucha je naslikao stup crnog dima kao predznak skore propasti i simbol ljudske žrtve, a desno su prikazane žene na čelu s Evom Zrinskom kako bježe na toranj barutane s bakljom u ruci, kako bi toranj digle u zrak i junački poginule.
Kao što je poznato, i u Zajčevoj operi napisanoj na libreto Huga Badalića prema drami Theodora Körnera, Zrinskog je u Sigetu pratila i supruga Eva, što ne odgovara povijesnim činjenicama. Također, ne postoje zapisi ni svjedočanstva o tajanstvenoj ženi, neznanoj junakinji čije je tijelo pronađeno među ratnicima. Činjenica je kako ona nije bila jedina, već jedna od mnogih žena koje su se u tom trenutnu našle u zidinama opsjednutog Sigeta.
Ostavština junakinja
Kad su ga suborci pitali mogu li očekivati pomoć u njegovoj obrani, Nikola Šubić Zrinski je , bilježe suvremenici, odgovorio lakonski. “Bog je visoko, a kralj daleko”. Siget je tog 7. rujna 1566. gorio i uzmaka više nije bilo. Umjesto predaje, Nikola Šubić Zrinski naredio je proboj. Žilava obrana i junačka smrt branitelja zadivili su tadašnju Europu koja je Nikolu Šubića Zrinskog prozvala novim Leonidom. Tako znameniti francuski kardinal Richelieu, ministar na dvoru kralja Luja XIII., bilježi “Čudo je trebalo da Habsburško Carstvo preživi. I to čudo dogodilo se u Sigetu.”
Ipak, ploča koja označava naziv ulice u Zagrebu ostaje simbol i posveta svim ženama koje su se borile rame uz rame uz muškarce. Iako su priče o njima nešto rjeđe, i dalje su vidljive jer su po njima imenovana različita mjesta diljem zemlje. pronalazimo ih i upričama pojedinih krajeva, poput one o jednoj od brojnih opsada kojima su Turci pokušali osvojiti Sokolac u Brinju. Prema narodnoj predaji koju je zabilježio Ivan Devčić,“neka baka Rajkovićka s braništa te kule nadolazeće Turke polijevala je kipućim uljem i tako spasila grad”.
