Kraj je 19. stoljeća i Osijek se ubrzano razvija. Od gradića uz Dravu u drugoj polovici 19. stoljeća Osijek postaje glavno tranzitno središte Slavonije. Otvaraju se brojne krčme, birtije i gostionice koje postaju omiljena mjesta okupljanja radnika, služinčadi i mnogih drugih Osječana, mladih i starih, imućnih i siromašnih.
Luka Pejić u znanstvenom radu na temu “Kriminal i represivni sustav u Osijeku na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće promatran kroz elemente biopolitike i socijalne povijesti” tako bilježi kako su ugostiteljski objekti postali važna mjesta društvenog života onovremenog Osijeka, stvarala su se prijateljstva, dogovarali poslovi, prepričavali aktualni događaji, a u užarenoj atmosferi izbijale su i svađe i fizički obračuni, ponekad i sa smrtnim posljedicama.
U tom smislu, Osijek ni po čemu nije bio izuzetak jer je slično bilo i u Italiji, Engleskoj i drugim europskim zemljama krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Tako je u Osijeku tijekom 1890-ih godina definiran dozvoljeni broj ugostiteljskih objekata i on je iznosio sto takvih obrta.
Proučavajući stare spise i arhive, Pejić bilježi kako zakon nije dozvoljavao više od šest svratišta, šezdeset gostionica, deset pivovara, dvanaest kavana i dvanaest „kavotočjah“.
Upravo su gostionice davale poseban pečat ulicama i gradskim četvrtima u kojima su se nalazile. Primjerice, današnja Dubrovačka ulica nekoć se zvala Kokotova ulica po gostionici Kod crvenog kokota, dok je Ružina ulica ime dobila po gostionici Tri ruže koja se ondje nalazila.
O kulturološko-društvenom značaju ovakvih okupljališta, s naglaskom na kavane, Ines Sabotič piše sljedeće: „Stoga se pojava kavane u XVIII. stoljeću obično tumači kao znak napretka, kao pobjeda civilizacije nad barbarstvom. U XIX. stoljeću krčme postoje i dalje, kavane se demokratiziraju, odnosno postaju građanska okupljališta, što je pojava zajednička svim europskim gradovima, dakle i srednjoeuropskim.”
Krajem 1896. Vjesnik Županije virovitičke sa zabrinutošću piše o osječkim krčmama i problemu „predusretanja raskalašenosti mladeži“.
“Mladež se po nedjeljama i blagdanima i u oči ovih dana sastaje najradje pred krčmama i u krčmama, a medju njom ima ne samo opetovničara, već mjestimice i na polaz svagdanje škole obvezne djece. Pred krčmama se halabuči, pleše i nateže na sve moguće mrske i nepristojne načine, a kad se počme mrak hvatati, onda zalaze mnogi u krčmu, da nastave svoje nevaljane i neslane zabave, dočim se ostali (ponajviše dječurlija) do kasne noći po mestu skiću i klatare, vrište, fučkaju, uliču, lupaju po plotovima, tarabama i prozorima tako, da umorno i miroljubivo žiteljstvo često ni usnuti nemože. Ova žalibože opravdana tužba s toli mjerodavne i uvažene strane nameće svakomu rodoljubu dužnost, da mozga o sredstvima, kako bi se tim nemilim prizorima na put stalo, te zaustavio moralni i tjelesni nazadak naroda.“
Naposljetku se predlažu češće redarstvene patrole noću i eventualna zabrana plesnih zabava u krčmama. Osam godina kasnije, Narodna obrana nastavlja u sličnom didaktičkopedagoškom tonu, pišući kako birtije na mlade Osječane i sam grad mogu imati „štetne i trajne posljedice“.
„Ima u Osieku krčmi, u koje se jate radnici sa cielom obitelji, da se po nedjeljama i svecima odmore i zabave. Kad bi te zabave trajale u večer do pozdravljenja hajde de, ali se one produljuju i u kasnu noć, a oko napitih roditelja poskakuju sitna djeca, koja plačuć, a koja bogme od rakije ijujučuć, dok ih i snaga rakije i umor ne uspavaju. Kad podju naderani roditelji doma, valja djecu probuditi, a onda nastaje vika i plač, da se cielo susjedstvo podigne. Nu ima i takovih krčmi, u kojima se snadje služinčad obojeg spola, pa se uz obilje vina i piva podaje upravo neobuzdanoj razkalašenosti. Pa da je to sve. Sad, kad je obuka u školama prestala, dovodi ta služinčad svoju braću i sestre u iste krčme, da budu svjedoci njezine objesti. Kako se u te učeće mladeži budi fantazija, tako sve doživljele slike lako preživa i skriva u srcu. Što će od te mladeži biti? Valjalo bi dakle našem redarstvu bolje pripaziti na te lokale, osobito na one u Širokoj ulici u doljnjem, i u Županijskoj u gornjem gradu, a dozvolu za noćnu igranku podieliti samo onom krčmaru, koji će se obvezati, da u svoj lokal ne će pripustiti ni djece, ni učeće mladeži.“
Pitanju noćnih provoda mladih ljudi, u kontekstu onovremenog grada Zagreba, pozornost posvećuje i Iskra Iveljić u svojoj knjizi Očevi i sinovi: Privredna elita Zagreba u drugoj polovici 19. stoljeća. „Adolescenti su prkosili zabranama još vještije i tvrdokornije nego djeca. Najčešće se oslanjajući na usmenu predaju vršnjaka, nalazili su putove do opskurnih gostionica, krčmi i javnih kuća, gdje su mogli verbalizirati pa i prakticirati svoje seksualne želje.“
Noćni život i ponašanje mladih Osječana mnogima su, očito, bili trn u oku. No, osim toga, problem su predstavljale i sluškinje i sluge željni provoda i zabave.
U članku „Skitanje služinčadi“ Narodna obrana podsjeća na zakonske odredbe prema kojima je „služinčad član kućanstva, te se valja da podvrgne kućevnom redu i imade se ćudoredno, čedno i pošteno i pristojno ponašati, te ne smije bez dozvole gospodara odilaziti od kuće, primiti pohodu i dati nepoznatim osobama bez dozvole gospodara noćište“. O tadašnjoj situaciji u Osijeku piše: „Pošto je u gradu mah preotelo, da se služinčad noću po ulicama skiće, da po kapijama stoji, ima gradsko redarstvo uputu, da svako služinče, koje u vrieme od 1. svibnja do 30. rujna iza 10 sati, a u vremenu od 1. listopada do 30. travnja iza 9 sati noću na ulici pred kućnim vratima zateče, uhiti i u pritvor stavi“.
Preporuka je nadležnih organa da se „ključ od kapije ne smije služinčadi podnipošto povjeriti“. Autor teksta navodi da je „takova ustanova doista za Osiek bila već od prieke nužde. Pred boljim kućama stoje, osobito sada, ciele hrpe služinčadi s vojnicima i drugim mladićima, te se često upravo sablažnjivo ponašaju. A po noći klatare se služkinje po gradu sasvim slobodno. Takova sloboda u noćnom skitanju ne vlada na daleko i široko, kao kod nas…“
