“Zato hoćemo glasom ovoga dati na znanje da se naši građani i gosti Koprivnice u vjernosti i brojem podignu, da ih poput drugih naših kraljevskih varoši uredimo slobodama i kraljevskom milošću…”
Ovako glasi izvadak iz čuvene povelje ugarsko – hrvatskog kralja Ludovika I. koji je potpisom pera tog 4. studenog 1356. godine građanima Koprivnice zauvijek promijenio tadašnju budućnost, a sada slavnu prošlost grada koji je imao za postati jedno od najvećih trgovačkih centara na podravskom putu – cesti prema moru.
Građani Koprivnice prema povelji su dobili mogućnost samostalnog razvoja. Između ostalog, kroz izbor varoškog suca i župnika, pa i crkvu koja će postati dominanta. Na varoši, trgovati se moglo svakog dana osim ponedjeljka.
Novi uvjeti značili su nove prilike i ubrzo je grad počeo rasti unatoč turskoj opasnosti koja je u to vrijeme postajala sve očitija. Zemlja je bila u ratu i građani Koprivnice bacili su se na posao.
“Koprivnička utvrda ubrzo je postala jedan od najljepših primjera nizinske fortifikacije na ovim prostorima” navode Đurić i Feletar. Turci ju napadaju dvaput, jednom 1532. godine a drugi put 1574. godine kada je zapaljeno predgrađe.
U to vrijeme, Koprivnica postaje jedan od centara obrane od Turaka. U utvrdi je trajno bila stacionirana razmjerno velika vojna posada. Od grada slobodne i trgovine, Koprivnica je postala grad – vojarna, spremna da u svakom trenutku uzvrati turskim četama koje su često provaljivale.
Građani Koprivnice od vojske su u tom periodu bitno osiromašeni i trpe “svakojaka zlostavljanja vojske” o čemu svjedoče pritužbe na koprivničkog kapetana Globitzera o kojima je raspravljao sjednici hrvatskog sabora održanoj 1. svibnja 1580. godine u Varaždinu.
Pritužbe je zabilježio povjesničar Rudolf Horvat riječima “On sa svojom plaćenom vojskom progoni Koprivničane kojima nanosi svakakvu štete i neugodnosti.”
Apeli građana očito su urodili plodom i tijekom 16. i 17. stoljeća Koprivnica postaje još značajnije trgovačko središte.
Pojavljuju se cehovi, gradi se novo predgrađe, grad je sada već opasan jakim zidinama, bedemima od zemlje, palisadama i dubokim opkopima u koje je skrenuta voda potoka Koprivnica.
Gledajući tlocrt Koprivnice, lako se može zaključiti kako je sustav ulica u gradu bio pravilno raspoređen. Tvrđava je imala nekoliko ulaznih vrata utvrđenih kulama, s pokretnim mostovima preko opkopa.
Među najznačajnije spadaju Popovska, Florijanska, Dvorska i Genbullerova.
Moćan je to grad u koji se 1731. godine iz Varaždina seli središte velikog kapetana Vojne krajine, te sjedište generalata.
U stvarnosti građane vojska samo opterećuje i zato 1765. godine pišu carici Mariji Tereziji o tome kako je opasnost od Turaka minula, moleći da se grad izuzme od vojnih ovlasti.
Carina im uslišava želje i vojnici uskoro odlaze. Obrtnici i trgovci odmah šire grad izvan zidina koje postaju smetnja razvoju koji se vraća na kurs definiran poveljom kralja Ludovika I.
Utvrda polako pada u zaborav i sredinom 19. stoljeća počinju obimni radovi zaravnavanja bedema i zatrpavanja opkopa.
Danas od njih ostaje vrlo malo, tek ostaci kod sajmišta gdje etapno traje obnova dijela utvrde, odnosno takozvanog jugoistočnog bastiona, koji je izvorno nosio ime Đurđevački bastion.
Upravo tamo se posljednjih godina održava rado posjećeni koprivnički renesansni festival koji svake godine sredinom kolovoza oživljava duh te stare Koprivnice.
Ona je prisutna ne u nestalim bedemima porušene utvrde, ili zakopanim šancima, već u kućama sagrađenih od bedema, tlocrta koji nosi potpis vojne organizacije i slobodnom trgovanju usprkos tegobnoj povijesti.
