Pravi su lavovi bili ti Vojkovići, cijela obitelj generacijama je ginula za carsku krunu. Kako to kod obitelji vojnika već ide, služio je i Sigismund za kojeg se već neko vrijeme sumnja da je bio stvarni uzor za lik Siniše iz romana Grička Vještica Marije Jurić Zagorke.
Postoje brojni argumenti da je Marija Jurić Zagorka za svoj glavni lik iskoristila nasljeđe Sigismunda Vojkovića, odnosno Vojkffya, njegovu vojničku pozadinu, s karakternim crtama Trenkovih pandura. Također, fizički opis Siniše neodoljivo podsjeća na još jednog člana obitelji Vojković- Janka.
Pod diktatom Marije Jurić Zagorke tako je stvoren Siniša, hrabar, naočit i jak. Dok god ima ljudi koji čitaju o njegovim podvizima, on neće pasti u zaborav, što se za dvorac ne može reći.
Oroslavje Donje. Mjesto koje puno otkriva o karakteru Sigismunda, pa tako i Siniše. Sigismund Vojković, odnosno Vojkffy bio je kraljevski komornik i zapovjednik straže u dvorcu Schönbrunn u Beču u vrijeme vladanja carice Marije Terezije.
Njegova obitelj pripadala je starom hrvatskom praplemstvu iz Goričke županije, i to rodu iz Klokočkog plemena koji se odijelio od velikog plemena Karinjana i Lapčana.
Ugarsko-hrvatski kralj Bela IV. dodijelio im je područje Klokoča gdje je bio Vojković-grad. Danas se to mjesto nalazi nedaleko od Vojnića.
Vojkovići su bili poznati kao izvrsni ratnici. Tako je Ivan I bio kapetan grada Karlovca u XVI. stoljeću. Njegov sin Ivan II. imenovan je kapetanom grada Križevaca, bili su jedni od najznačajnijih članova ove obitelji.
Obojica su postali poznati u bitkama protiv Osmanlija uzduž i poprijeko Vojne krajine.
Zbog svojih brojnih junačkih djela, kralj Ferdinand III. Ivanu II. Vojkoviću 1655. godine i njegovoj obitelji dodijelio je povelju priznanja starog plemstva. 1646. godine Ivan Jakov Moscon darovao mu je brojna imanja: Rakitje i dvor Ogled u stenjevačkoj općini, dvor Kunigunde Hening i dvor Šćitarocijevih u Donjoj Stubici, dio Lužnice sa svim pripadajućim selima, dvor Jurja Lukačića u Pušći te još niz posjeda i dvoraca u Oroslavju, Zelini, Donjoj Stubici i Brdovcu.
Skrivene veze
Kraljica Marija Terezija (1740. – 1780.) je 1763. godine Ivanovim unucima Sigismundu i Kristoforu dodijelila je ugarsko-hrvatsko grofovstvo za zasluge u sedmogodišnjem ratu, čime su preskočili titulu baruna i od plemića odmah postali grofovi.
Radnja romana Grička vještica odvija se od od 1775. – 1791. godine, u vrijeme vladavine Marije Terezije i Josipa II. Siniša je mlad, neustrašiv kapetan Trenkovih pandura i krase ga sve vrline viteza i plemića: odvažan je, plemenit, pošten i častan, a s druge strane strastven, sanjar i pjesnik.
Nakon što je ubio ljubavnicu svog oca dolazi u Zagreb s namjerom da stane na kraj razbojstvima koja navodno rade vještice. Stražari na raznim mjestima za koja se vjerovalo da su sastajališta pa tako upoznaje kontesu Neru u koju se istog trena zaljubljuje.
Tu pronalazimo još jednu vezu, jedan kasniji Vojković, također Sigismund (1815–60) bio je imenovan 1848. zapovjednikom zagrebačke građanske garde.
No, vratimo se nekoliko desetljeća ranije, u vrijeme gradnje dvorca Donje Oroslavje. U to vrijeme Vojkovići su promijenili prezime u Vojkffy te dobili pridjev »de Klokoch et Vojkovich«.
Sigismund Vojković tada već nosi visoke titule dvorskog komornika i glavnog zapovjednika dvorske straže.
Utemeljio je crkvu u Zaboku i dao izgraditi dvorac u Oroslavju donjem. Bilo je to u drugoj polovici 18. stoljeća i Zagorje je bilo u zanosu stvaranja.
Oroslavje donje sagrađeno je u kasnobaroknom stilu u obliku slova U s velikom vežom u koju se ulazi u dvorište dvorca.
Danas dvorac Oroslavje donje trpi svoje najteže trenutke i rijetko tko spominje njegove slavne vlasnike, pa tako i onog koji je inspirirao lik Siniše.
U sklopu potrage za fragmentima prošlosti obilazimo dvorac i loše stanje izvana ne može ni dočarati što smo pronašli unutra.
Ušli smo kroz širom otvorena vrata i pronašli prljavštinu i devastaciju, mjestimice se opasno kretati.
U nekoliko prostorija namješteni su primitivni kreveti koje je netko nedavno koristio te dvije stare peći. Stepenice koje vode na gornji kat zatrpane su smećem. Upravo na tom katu, na svodovima velike dvorane nalaze se sačuvani rijetki ostaci kasnobaroknog slikarstva u Hrvatskoj koji sadrže motive likova iz grčke i rimske mitologije.
Dvorac je od 1897. godine kada ga Vojkovići prodaju Ugarskoj hipotekarnoj banci promijenio nekoliko vlasnika, a konačno ga je 1921. kupio poduzetnik Milan Prpić, s obližnjim dvorcem Oroslavje gornje koji je preuredio u tvornicu tekstila.
Iz njega je slike i namještaj preselio u Oroslavje donje koje je odabrao za stanovanje svoje obitelji. Milan Prpić podiže nekoliko tvornica, financijski pomaže izgradnju infrastrukture, osniva Tekstilnu i Vrtlarsku školu.
Financira rad Hrvatske seljačke stranke Stjepana Radića, kojem ustupa i pola palače na Zrinjevcu, koju je kupio od Luje Vranyczanya.
Osuđen na zaborav
Mjesec dana prije završetka Drugoga svjetskoga rata ustaška vlast Prpića je zatvorila i osudila na smrt, a mjesec dana nakon rata, u lipnju 1945. komunistička vlast konfiscirala je sve njegove posjede.
Priča o dvorcu Oroslavje priča je o čekanju. U zaboravu čeka bolje dane i novog vlasnika. Siniša, Nera i ostali likovi žive u svakom umu osoba koje čitaju Gričku vješticu.
Posljednji muški potomci grofovske loze Vojković bili su Kristofor i Hubert, koji su potkraj 19. stoljeća iselili iz Hrvatske u Bavarsku, no ostavština obitelji može se pronaći na najneobičnijim mjestima.
https://blagamisterije.com/product/podrzavatelj-blaga-misterije-36/
