Bela žena nijemo leti seoskim putevima u dugoj bijeloj haljini i rupcu ispod kojeg joj se ne nazire lice. Ova bijela utvara glasi za čuvaricu Prekodravlja, a njezin dolazak navješćuje velike nemire ili ratove koji će pogoditi ovaj kraj.
Njena pojava se u teškim vremenima kasno navečer ili noću ukazuje prolaznicima, uglavnom u selima Prekodravlja, uz granicu na Dravi. Stanovnici Ždale, Gole, Gotalova, Gornje Šume i Molve susretali su i viđali ženu u bijeloj haljini kako noću tajnovito šeće uz groblja, ceste i raskrižja.
Narodna predaja o Beloj ženi govori o njezinom pojavljivanju u vremenima kada se sprema veliko zlo u svijetu. Pokazivala se pred Prvi i Drugi svjetski rat, uoči Domovinskog rata te je upozoravala i na neuspjeli pokušaj mađarskog ustanka protiv sovjetske okupacije. Prema usmenim predajama, viđena je i na seoskom groblju u selu Ždala 1913., 1937., 1939., 1955. i 1988. godine:
“Ždalčan je vozil gnoja. Srela ga je ženska. Prosila ga je da bi išla na kola. Ždalčan je rekel: “Zel te bom, makar imam i terha.” Dok je gnoja zmetal, ona ga je čekala. Rekla mu je: Stani malo na mojo desno nogo.” On je stal. Pitala ga je:”Kaj vidiš?” on je rekel da vidi puno polje naroda, ali mrtvoga. Jeden čez drugoga. Ona mu veli: “Drugi pot stani.” Dok je drugi pot stal videl je blago, svinje i krave, pokrepano. Treči pot je videl vodo teči ali od krvi. Onda je pital:”Kaj to znači?” Ona mu veli:”Prvo je rat i pomor, drugo je maršeča i svinjska kuga, a treče je velika oluja i toča, koja bo narod doterala do krvi.” I žene je nestao. To je bilo lani ili predlani. Ve je 1937. godina.”
Tanka i visoka stasa, gotovo dva metra visine, odjevena je u dugu bijelu haljinu i glave pokrivene bijelom maramom koja joj sakriva lice, tako da većina narodnih predaja naglašava kako je Bela žena utvara bez lica. Duga bijela narodna nošnja bez ukrasa i veza, u narodnoj tradiciji predstavlja gubitak i žalovanje, a u ovom slučaju najavljuje jad, tugu, velike nemire i ratna stradanja.
Kazivanja i pučke predaje zabilježili su etnolog Andrija Ivančan i pisac Vid Balog, a kazivači su uvijek naglašavali kako susret s njom znači proricanje nesreća ili nemilih događaja.
Balog je u svojoj knjizi ”Hrvatska bajoslovlja” zabilježio kazivanje o susretu s Belom ženom o čemu je i snimio dokumentarni film ”Križ nam stoji vu polu” (HRT, 1998). Dado Cvetko , kazivač iz Gole, inače kemijski tehničar i samouki slikar prenio je Balogu svoje viđenje:
”Ja sam ju videl osamdeset osme … ti… ma ne, ja sam ju videl, tu Belu ženu, tu sam ju videl kroz oblok, stari. Tu je išla od crkve i skrenula za granicu… sneg je bil, noč, ne, onda je lebdila nad tim i samo prešla tud… evo, ja se sad naježim kad ti velim… gle, meni idu žmarci, pa ja sam bil u šoku. Je, ja sam tu Belu ženu videl”.
Zanimljivo je kako legenda o prikazanju žene u bijeloj haljini koja nagovješćuje nevolje i ratna stradanja postoji i u Irskim pučkim predajama, tako da možemo pretpostaviti kako se u predajama Podravine i Prekodravlja radi o mitovima i legendama keltskog kulturnog sloja, vjerovanjima Kelta koji su tijekom željeznog doba živjeli uz Dravu, dok se u njemačkoj mitologiji ”bijela dama” imenom Berchta (Berta) spominje kao vila koja ima mnogo lica, a pojavljuje se i kao glasnica smrti.
Hrvatski povjesničar Rudolf Horvat je 1896. godine u Koprivnici i koprivničkim podgrađima zabilježio vjerovanje o Bijeloj ženi prema kojem je ”Smrt bijela žena visoka stasa s kosom u ruci. Ona uvijek plače, pa se po tome zna gdje se nalazi i gdje će biti mrtvac u kući.”
Europska folklorna tradicija lik žene u dugoj bijeloj haljini bilježi kao određenu vrstu duhovnih bića iz usmene narodne predaje, duh poslanja i proricanja.
Bez obzira jesu li proizvod kolektivne mašte ili duhovna bića koja se povremeno pojavljuju u našoj realnosti, legende o Beloj ženi u Podravini i Prekodravlju dio su usmene narodne predaje o tajanstvenom ženskom liku kojeg su ljudi realno percipirali i ”susretali”.
