Od svih vladara koji su u različito vrijeme imali priliku vladati ovim prostorima, samo je jedan ostao usječen ne samo po imenu, već i po nadimku “dobri”. Što je to napravio jedan od najvećih vladara svog vremena, hrvatsko-ugarski kralj Matijaš Korvin da je ostao zabilježen baš takvom titulom?
Rođen ovih dana prije ravno 576 godina, bio je sin transilvanijskog plemića Jánosa Hunyadija i ubrzo je zaradio nadimak Corvinus, odnosno gavran, prema životinji koju ima u grbu i koja u heraldici između ostalog predstavlja i stratega, osobu koja je do uspjeha došla vlastitim snagama, te želju za znanjem.
Kraljem je postao 24. veljače 1458. godine, kao adolescent koji još nije navršio 15 godina i prilikom izbora ispunjenog političkim previranjima i borbama za interese, ugarski su ga staleži primorali da objavi dekret od 15. članaka kojim bi plemstvo i velikaši ograničili moć kralja.
Tako primjerice, Korvin na početku nije smio nametati porez plemstvu, a banderije, odnosno plemićke vojske mogao je sazvati samo u slučaju velike opasnosti. Korvin je s druge strane, imao drugačije namjere i cilj mu je bio stvaranje jake centralističke države što je izazvalo nezadovoljstvo višeg plemstva, pa čak i otvorenu pobunu u trenu kad su ponudili hrvatsku krunu njemačkom kralju Fridriku III.
U tim okolnostima, Korvin je svoju vlast počeo učvršćivati savezima sa srednjim i nižim plemstvom, svećenstvom i slobodnim kraljevskim gradovima čime je ograničena moć utjecajnih velikaških obitelji poput grofova Celjskih, Frankapana i Kurjakovića.
Tajna uspjeha?
Postupno je stvarao mrežu svojih ljudi tako što je smjenjivao činovnike aristokratskog podrijetla te funkcije davao ljudima iz srednjeg i nižeg plemstva. Tako je, zapravo, svoju vlast približio narodu, budući da su glavne poluge njegove moći ležale na ljudima koji su do promaknuća bili aktivni sudionici lokalnih zajednica. Tako su dužnosti koje su nekoć obavljali velikaši malo po malo preuzimali niži plemići i gradovi koji su time postajali sve značajniji.
Počeo je obračunavati s lokalnim moćnicima i gušiti korupciju što je u narodu potaknulo legende kako Matijaš Korvin prerušen putuje svojim zemljama te kažnjava zle i korumpirane. Pri tome se često misli na činjenicu kako je, kako bi smanjio njihovu vlast, od velikaša preuzeo vlast nad sudstvom i osnovao osobni kraljevski sud.
S druge strane, proveo je reformu financijske uprave tako što je uveo sustav oporezivanja svih staleža što je povećalo prihode koji su postali nužni kako bi mogao financirati najamničku vojsku koja je uskoro zbog boje oklopa prozvana crnom vojskom. Osim poreza, Matijaš Korvin sredstva za vojsku namaknuo je sustavnim rudarenjem zlata i soli.
U prvom razdoblju vlasti Matijaš je izgradio uspješan obrambeni sustav protiv Osmanlija tako što je od listopada do prosinca 1463. vodio pohod protiv Osmanlija u Bosni.
Na osvojenim područjima u sjeveroistočnoj Bosni osnovao je Jajačku i Srebreničku banovinu i tako uspio za gotovo pola stoljeća zaustaviti osmansko napredovanje preko Save. Pošto je slomio otpor hrvatske magnatske obitelji Frankapana, osnovao je Senjsku kapetaniju sa sjedištem u Senju (1469) za obranu od Mlečana i Osmanlija. Time je bio uspostavljen obrambeni sustav koji se protezao od Beograda, preko Jajačke i Srebreničke banovine te Senjske kapetanije, do kraljevskih gradova u južnoj Hrvatskoj (Ostrovica, Knin, Klis).
Iz toga je obrambenoga sustava Matijaš tijekom 1470-ih i početkom 1480-ih vodio vojne pohode protiv Osmanlija u Bosni i Srbiji. Iako je imao priličnih uspjeha u zaustavljanju osmanskog vojnog napredovanja u Hrvatskoj i Ugarskoj, upravo su dinastičke borbe u koje se bio upleo u Srednjoj Europi oslabile njegov položaj prema Osmanskom Carstvu.
Takav je slučaj zabilježen 1477. kada su Osmanlije poharale Hrvatsku a Matijaš Korvin odgovorio slavonskom plemstvu da je bio zauzet državnim poslovima te da nije uspio poslati vojsku u Slavoniju, no “odlučuje da će sazvati opći Sabor plemstva i svih posjednika, a glavna tema bila bi broj ljudi s kojima može raspolagati u obrani. Svi su dužni sudjelovati u ratu, a ako ne budu sudjelovali, slijedi kazna.” Takav odgovor kralja zapravo je potvrdio postojeće stanje u kojem su teret obrane uglavnom snosile one plemićke obitelji koje su se nalazile na udaru.
Slavonsko plemstvo branilo se samostalno protiv turskih napada i osjećalo se napušteno. Ipak, zbog reformi koje su zapravo bile potaknute učvršćivanjem vlasti, u puku Matijaš Korvin ostaje zabilježen kao jedan od najpopularnijih vladara uz kojeg se vežu brojne legende. Jedna od njih koja je prisutna na prostorima Hrvatske, ali i Slovenije i Srbije tako govori da kralj Matijaš spava u nekoj od špilja čekajući pravi trenutak da povede svoju zakletu vojsku u boj protiv tuđinaca kako bi donio slobodu i blagostanje. Istaknuo se kao zaštitnik umjetnosti.
Dvor mu je bio okupljalište humanista, među kojima su i Ivan Viteza od Sredne i Ivan Česmički. Za ženu je imao napuljsku princezu Beatrice, koja mu nije mogla dati potomka, pa je kralj Matijaš nastojao prije smrti prijestolonasljednikom proglasiti svog nezakonitog sina Ivana. Smatra se kako je znatno pridonio razvoju humanističke i renesansne kulture u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu.
Na njegovu dvoru u Beču, koji je osvojio 1485. godine okupljali su se najznačajniji humanisti poput Jan Panonaca i Ivana Viteza od Sredne. Matijin dvor bio je i okupljalište renesansnih umjetnika, primjerice kipara I. Duknovića, Jakova Statilića i Ivana Grubanića i graditelja Vinka Dubrovčanina.
Arhitektonski doraditi Budim i Višegrad u renesansnom stilu, a za njegove je vladavine utemeljena i svjetski poznata Bibliotheca Corviniana. Nakon njegove smrti obrambeni sustav protiv Osmanlija počeo je slabjeti, a politički utjecaj velikaških obitelji u Kraljevstvu ponovno je ojačao. Doba gavrana je bilo završeno.
