Postoji vjerovanje da šare na tijelu duge predskazuju hoće li godina biti plodna, a onaj tko ispod nje prođe promijeniti će spol. Raznih naziva, duga je u hrvatskom narodu okarakterizirana i kao zmija koja pije vodu na zemlji i prenosi ju u oblake iz kojih onda natapa tlo da bi život mogao uz pomoć sunčeve topline rasti i cvasti.
U našim krajevima postoje razni nazivi za dugu: bogorodica, rodica, božji pojas (pasek), doga/duga, iris, luna, Majke Božje trak. U Sjevernoj Hrvatskoj duga se naziva bogorodica, u nekim selima Međimurja (Novakovec, Domašinec, Dekanovec)- rodarodica, u Moslavini i Posavini- blagovjesnica, u Podravini (Đurđevac) – dundača, u Hrvatskom zagorju (okolica Brezničkog Huma)- Marijin tračec.
Podravski naziv za dugu Dundača i izreka „Dundača kak kača” blijedi su podsjetnik na vjerovanje u dugu kao zmiju u našim krajevima. Također je i kod Poljaka i Bjelorusa živa predodžba o dugoj golemoj zmiji koja pije vodu iz mora i rijeka da bi je podarila oblacima, dok je u Južnih Slavena ta predaja već izblijedila.
Naziv Dundača za dugu na prvi pogled izgleda neobičan, međutim, ako znamo značenje riječi dundati/dondati, onda taj naziv ima svoje opravdanje iako se duga pokazuje poslije grmljavine.
Dondati ili dundati znači udarati, a znamo da slavenski bog groma Perun udara. Međutim, prema samom nazivu dundača možemo zaključiti da i duga (donda, dunda) udara. Poznato je da se duga najčešće javlja poslije grmljavine. No, je li i ona sudjelovala u grmljavini? Naziv dunda/donda upućuje na to da jest. Kako se javlja zajedno s Perunom, a djelovanje im je prema nazivu dunda isto, može se pretpostaviti da je dundača (duga) naziv za Perunovu pomoćnicu, koja bi mogla biti njegova žena.
Ako na dugi prevladava plava boja godina će biti kišna, ako žuta- bit će žita, ako zelena-bit će trave za pašu, dok crvena znači da će biti puno vina. Vjeruje se, naime, da duga pije vodu i da se nikada ne napije. Rasprostranjena hrvatska predaja o dugi govori i o promjeni spola prolaskom ispod duge i da će se onaj tko uhvati dugu i u njoj se okupa, pomladiti.
Tako je godine 1965. hrvatska folkloristica i književna povjesničarka Maja Bošković – Stulli zapisala kazivanje o dugi iz okolice Sinja: “Sidnu žene tamo ispod stabla, ispod kakve smokvetine ili žbunja se skupu i pričaju opanke, znate, uzmu onu iglu i vezu sa onom oputom od mišine janjeće i razgovaraju. Odjednom se spremi nevrime za kišu, oblaci, tmurno. Međutin dođe, vedri se, vedri i kroz to vedro pokaže se duga. A Gospe moja, da mi se izvalja u onoj dugi, da buden muško mjesto što san žensko.”
Ova vjerovanja bitno se razlikuju od kršćanskog svjetonazora i biblijskog teksta o praocu Noi kada mu se ukazala duga koju Bog postavlja u spomen Saveza, kao znamen svog obećanja da više nikada neće potopiti zemlju i tako gotovo uništiti ljudski rod.
Prema Bibliji, duga je Božja. Zato su neki hrvatski narodni nazivi za dugu Marijin trak, Marijin tračec, Marijin pojas, Majke Božje trak, bogorodica i Božji pasec koji imaju svoje uporište u katoličkom nauku, dok narodne izraze dunda/dundača (duga), rodarodica, a koji se još i danas upotrebljavaju u sjevernoj Hrvatskoj, ne možemo svrstati pod okrilje Starog zavjeta.
No, nije samo hrvatski narod pridavao određeno značenje dugi. Kod svih naroda i kultura je izazivala posebnu pozornost.
Grčka mitologija
Stari Grci su vjerovali da duga nastaje kad boginja Iris leti preko neba ili da je satkana od njene raznobojne odjeće, a neki su pričali da je duga pojas boginje Iris, pomoću kojega je spustila Nemejskog lava s neba u planine. Budući da duga spaja nebo i zemlju, Iris je pripala uloga glasnice bogova, posebice grčkog boga neba i grmljavine Zeusa i njegove žene i sestre Here, boginje braka, dakle božanstava koji na pravoslavenskoj razini figuriraju kao Slavenski bog groma i munje Perun i boginja plodnosti Mokoš. U romantiziranoj verziji kao vrhovna staroslavenska boginja figurira Perunika, žena boga Peruna.
Prema legendi, kada bi Irisin ogrtač, raznobojan poput duge, dotaknuo tlo, niknuo bi cvijet, iris. U Hrvatskoj se taj cvijet naziva perunika i potječe iz slavenske mitologije, od boga Peruna i njegove žene, boginje Perunike. Narod je vjerovao da cvijet perunika nikne ondje gdje udari munja gromovnika Peruna. Kajkavci su boginju Peruniku poznavali kao Ljelju pa taj cvijet zovu ljeljuja, dok se na dubrovačkom području naziva bogiša.
U Međimurskoj izreci „Da vidiš rodicu, znači kaj bu nekoga potegla v nebo” sačuvano je grčko značenje božice Iris kao glasnice bogova, dok tragove Perunove supruge Ljelje/Perunike danas nalazimo u običaju kraljica – ljelja, svadbenim i drugim običajima.
