Na našim prostorima prisutna su vjerovanja o nemirnim dušama koje se u različitim oblicima mogu sresti u noćnom krajoliku. Najraširenija je predodžba o dušama umrlih koje se manifestiraju u obliku malenih svjetala vidljivih noću kako lutaju poljima. Vjerojatno je za takve pojave zaslužan močvarni plin, ali nekad su se ljudi bojali ovih neobičnih svjetala.
U Podravini postoji vjerovanje o Posvečkarima, malim plamičkim ili vatrenim kuglama koje noću svjetlucaju nad močvarama i mrtvicama. Njihova sudbina je da lutaju svijetom a mogu donijeti i sreću onima koji ih vide.
Posvećkari, Svečuri, Svečkuri, Svečurki ili Svečari, ta svijetla interpretirana kao duše umrle novorođenčadi zarobljene su između dva svijeta zbog nemogućnosti da uđu u raj jer nisu krštene.
Kazivanje o dušama nekrštene djece zapisao je etnolog Vid Balog naglašivši da su svi kazivači s područja Prekodravlja s kojima je pričao imali osobni susret s Posvečkarom.
“Ja sem bil v lovu, na Međerki, i išel sem po kmici doma i to išlo po kmici za menom kak jognjena kugla- tak kak lobda veliko i svetlelo je…. Ja stanem, ona stane…. Onda sem dogo gledel i počelo se obračati, ne vrteti i tak je odletelo pod brege…. dogo sem ja to gledel.. tam pod one mađerske brege… a to bil Posvečkar…
(Kaj so Posvečkari?)
Posvečkari su dečica kaj so hmrla pred porod, to so anđelki, ali so nesmireni…gda so nekrščeni onda tak lotvajo (lutaju) po svetu.”
Drugim imenom Nevidinčići, ove dušice često su se viđale kako u Međimurju, tako i u Podravini. Primjerice, Nevidinčić iz “Balada Petrice Kerempuha” Miroslava Krleže je dijete koje je umrlo nekršteno u majčinoj utrobi.
Bića slična prekodravskima viđala su se i u neretvanskom, močvarnom kraju. Tako knjiga “U kralja od Norina” (priče, pjesme, zagonetke i poslovice s Neretve) navodi između ostalog i vjerovanje u Mačića (dolazi od riječi malo, kao malčice, ma’čice, a ne od riječi mačka).
“Skontaju da su Mačići nekrštena mala djeca, kad umru…. išli smo ća doma, bila ura po ponoći…. A leti to dijete ko da ga parite vrilom vodom, brzo, brzo leti ka strila….”.
Ovo biće pod imenom Tintilinić spominje i Ivana Brlić Mažuranić u svojim Pričama iz davnina. U Istri i Sloveniji spominje se kao malik, u srednjoj Dalmaciji poznat je kao masmalić, macmolić, maličić, macić i mačić dok ga u okolici Dubrovnika zovu tintilin.
