O jednoj od najpoznatijih legendi ovih prostora čini se kako je sve poznato. Toliko da je i sama usmena predaja o njoj 2014. godine registrirana kao nematerijalno kulturno dobro pri Ministarstvu kulture. Veronika Desinićka je tragično završila, ali priča o njoj nastavlja živjeti.
Prema legendi, i danas se za vrijeme olujnih noći u zidinama zagorskog dvora Veliki tabor mogu čuti jecaji nesretne Veronike, žrtve strastvene i zabranjene ljubavi prema Fridriku, sinu Hermana II. Celjskog.
Nevina je ubijena po nalogu svog nesuđenog punca Hermana II. Celjskog. Njezino su tijelo zazidali u zidine dvora, tamo negdje gdje se peterokutna kula spaja s ulazom u dvorac.
Barem tako glasi legenda. No, tko je bila stvarna Veronika Desinićka? Kao što otkrivamo u nastavku ovog članka, priča o njoj fantastičnija je od legende koja je vremenom od njezinog života nastala. Njezino postojanje izravno je utjecalo na početak agresivnog progona vještica na ovim prostorima. U rasponu od samo nekoliko godina Veronika je postala povijesni akter drame koja je pokrenula brojne događaje koji su definirali izgled budućnosti ovih prostora.
Vrijeme moćnih grofova
Veronika Desinićka je bila stvarna osoba koja je živjela početkom 15. stoljeća. Bilo je to vrijeme kada su grofovi Celjski veliki, jaki i moćni. Herman II. Celjski na vrhuncu je moći. Godine 1396. u bitci kod Nikopolja spasio je život kralju Žigmundu Luksemburškom. Pomogao mu je da se spusti lađom od Dunava prema Carigradu i tako vrati u Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo.
Zahvalan, Žigmund mu 1397. daruje Varaždin, a 1399. godine i Zagorsku županiju. Obitelj Celjski tako na mala vrata ulazi u krug hrvatske feudalne elite, pa tako i hrvatske povijesti gdje će ostaviti neizbrisiv trag.
Herman II. ima kćer Barbaru i sina Fridrika. Barbarinu ruku daje kralju Žigmundu. Ona uskoro ulazi u svoju legendu i postaje Crna kraljica – strah i trepet naroda ovih prostora. Fridrik je pak suprug Elizabete Frankopan iz kuće Modruš i čini se kako je Herman II. dobro postavio budućnost svoje obitelji. Utjecaj, moć, teritorij i bogatstvo bilo je u rukama jedne obitelji.
Sve do sudbonosnog trenutka kada Fridrik, obilazeći svoje posjede, upoznaje Veroniku. Uskoro, rađa se strastvena ljubav. Povijesni izvori na koje se ova priča naslanja, između ostalog, temelje se na Celjskoj kronici. Ondje obiteljski pisar ili redovnik detaljno bilježi događaje vezane uz obitelj u periodu od 1341. do 1456. godine.
Kronike spominju kako Fridrik nije bio u najboljim odnosima s Elizabetom. Navodi se da je često izbivao i obilazio svoje posjede te kako je imao brojne ljubavnice.
Fatalna Veronika
Veronika se tako prvi puta spominje u kontekstu smrti Elizabete Frankopan. Ona 1422. godine umire pri porodu u Krapini. Kronike bilježe kako se, odmah po njezinoj smrti, počelo govorkati kako ju je ubio sam Fridrik da bi mogao oženiti Veroniku. Veronika je opisana kao plemkinja nižeg roda, vjerojatno kćer nekog viteza koja je živjela kod Velikog Tabora. Otuda dolazi i drugi dio njezinog imena von Dessinitz, odnosno iz Desinića.
Ostavljajući sina kojeg ima s Elizabetom, Urlika, Fridrik je prisiljen odreći se svih frankopanskih posjeda i bježi s Veronikom u Fridrihštajn u blizini Kočevja u južnoj Sloveniji. Godine 1424. zbog smrti supruge, na molbu kralja Žigmunda, trebao mu je suditi danski kralj Erik VII. Međutim, presuda nije bila donesena.
Kronike u ovom dijelu nisu precizne, no slovenski povjesničar Milko Kos bilježi kako se vjenčanje Fridrika i Veronike vjerojatno događa u ljeto 1425. godine. Drugi izvori navode kako se vjenčanje dogodilo koju godinu ranije, odmah nakon smrti Elizabete.
Poslije vjenčanja s Veronikom, sumnje u ubojstvo Elizabete su se povećale. Herman II. po njih šalje odred vitezova. Kronike bilježe kako Fridrik u očaju traži zaštitu od samog kralja Žigmuda, no on, umjesto da mu pomogne, pomaže njegovom ocu u privođenju.
Veronika i Fridrik uhvaćeni
Prvo hvataju Fridrika, a potom i Veroniku. Oboje završavaju u tamnici danas razrušenog starog grada Ojstrica gdje je za njihovo čuvanje zadužen vitez Jošto Soteški.
Kronike bilježe kako su ljubavnici razdvojeni. Fridrika odvode u Gornje Celje gdje je zatočen u kulu gdje ostaje četiri godine. Od tada se ta kula naziva Fridrikova kula.
Veroniku i dalje drže u Ostojnici bez hrane i vode. Uskoro ju po nalogu samog Hermana II. odvode u Celje pod optužbama da je čarobnica. Optužuju ju da je vještica koja je zavela njegovog sina. Ovdje treba naglasiti kako je u kontekstu vremena ovaj slučaj očito bio relativno poznat, te kako nije bilo moguće samo tako učiniti da Veronika “nestane” pa je zato optužena da je vještica.
Koliko god moćan Herman II. bio, suce nije mogao postavljati. Koliko je slučaj bio bitan govore i zapisi drugih suvremenika tog doba, pa čak i kroničari samog kralja Žigmunda.
Slučaj Veronike bilježi Aeneas Sylvius Piccolomini koji je, kao papin diplomat, boravio na dvoru Fridrika III Habsburškog. Autor je izvješća te pisama u kojima spominje događaje vezane uz drugu ženu Fridrika Celjskog – Veroniku. Kasnije je Aeneas Sylvius Piccolomini postao papa Pio II. Još jedan relevantan izvor je Eberhard Windecke – životopisac kralja Sigismunda koji je bilježio život 15. stoljeća.
Epilog suđenja
Po svemu sudeći, Veronika je bila podvrgnuta sudskom procesu karakterističnom za vještice, koje je vjerojatno uključivalo i torturu. Sudili su joj u Celju, gdje je oslobođena optužbi.
Legenda kaže kako je suđenje trajalo puna dva dana. U predvečerje drugog dana suci su izjavili: “Gospodine bane! Na ovoj djevojci nema nikakve krivice, a kamoli zločina. Jedino što gaji veliku ljubav prema vašem sinu Fridriku. No, presvijetli bane, ljubav nikada nije bila grijeh, a kamoli zločin. Ljubav je jedna od najljepših ljudskih vrlina! Time je naš posao, presvijetli bane završen.”
Kronike govore kako Veroniku vraćaju u Ostojnicu. Tamo ju, po nalogu Hermana II., dva viteza utapaju u kadi i pokapaju u slovenskom mjestu Vransko. Točno vrijeme njezine smrti nije poznato. Neki izvori navode 1425. godinu, a neki 1429. godinu. Kad za ubojstvo saznaje Fridrih, koji je u međuvremenu pušten iz tamnice, daje nalog da se njezino tijelo ekshumira i prebaci u Žički samostan (Žička kartuzija).
Godine 1436. kralj Žigmund proglašava Fridrika II i sina mu Ulrika II. nasljednim knezovima Svetog Rimskog Carstva.
Njegov otac Herman II. nakon obiteljske tragedije, koja je po svemu sudeći razorila obitelj i njegove planove o širenju moći, nastavlja njegovati mržnju prema vješticama. Do te mjere da u pismu iz 1432. godine koristi svoje bansko pravo kako bi naredio županu i plemićkim sucima Zagrebačke županije strog progon vještica. U pismu navodi “kako su mu se zbog djela brojnih žena vračara i trovateljica, potužili brojni plemenitaši”.
To pismo postaje jedna od prvih pravih podloga progonu vještica koji vremenom prelazi pod sudsku vlast. Tako se može reći da je Veronika, nevina, utjecala na formiranje stava u progonu vještica u vremenu koje je tek dolazilo.
Ostavština
Veronika je prešla u legendu koja živi i danas. Dijelom je to zbog činjenice kako se vremenom počelo tvrditi da nije zadavljena u Ostojnici, već u Velikom Taboru.
Tako je prilikom čišćenja dvora i njegove restauracije 1982. godine pronađena ženska lubanja za koju se smatralo da pripada nesretnoj Veroniki Desinić. To je dodatno raspirilo legendu o tome da je po smrti zazidana u zidine dvora.
Potom su tijekom konzervatorsko-restauratorskih radova na kamenim dijelovima 2012. godine u dvorcu pronađena dva pramena kose. Riječ je o svjetlosmeđem i tamnosmeđem pramenu kose koji su poslani na analizu u Institut Ruđer Bošković.
Kako bismo saznali rezultate analiza kontaktirali smo muzej dvorca Veliki Tabor ne bi li saznali radi li se uistinu o Veronikinim ostacima.
Prema riječima voditeljice dvorca, magistre povijesti Renate Dečman “analiza koju su proveli znanstvenici Instituta Ruđer Bošković pokazala je kako pramenovi kose datiraju od sredine 17. do početka 19. stoljeća te ne mogu pripadati Veroniki Desinićkoj budući da je ona živjela u prvoj polovini 15. stoljeća. Slična je situacija s lubanjom koja je pronađena u ostavi, a koja je također datirana na isto razdoblje. ”
Legenda o Veroniki živi i danas, kako u Hrvatskoj tako i u susjednoj Sloveniji. Naime, u vrijeme kada je nastala, te države nisu niti postojale. Danas je ona dio zajedničkog nasljeđa ovih prostora iz vremena kada je, u rasponu od samo nekoliko godina, rođeno nekoliko legendi.
Ona o Veroniki, ona o Crnoj Kraljici te vrlo konkretna ostavština progona vještica katalizirana ljutitim moćnim banom koji je vjerovao da je jedna žena pokvarila njegovog sina.
