Marija Terezija, austrijska nadvojvotkinja, rimsko-njemačka carica i hrvatsko-ugarska kraljica, rođena je 13. svibnja 1717. u Beču, gdje je i umrla 29. studenoga 1780. godine.
Zbog njezine znakovite i utjecajne vladavine, četrdesetogodišnje razdoblje njezine vladavine znano je kao Terezijanizam. Reforma vojske, ostvarena 1748. godine, jedna je od velikih i dalekosežnih novina njezine vladavine.
Ona je jasan dokaz jedne od najizraženijih osobina Marije Terezije, a na kojoj se zasniva njezino slavno državničko umijeće: uvijek se znala okružiti pravim savjetnicima i u pravom trenutku poslušati njihove savjete.
Marija Terezija na vlast je došla 1740. nakon smrti svojeg oca cara Karla VI. Habsburškog, i to Pragmatičkom sankcijom koju je car Karlo VI., koji je ostao bez muškog nasljednika (praksa je bila da vlast nasljeđuje najstariji sin), donio godine 1713.
Njezina vladavina obilježena je primarno centralističkom vladavinom i apsolutizmom koji su za cilj imali provedbu prosvjetiteljskih ideja u Monarhiji.
Ograničila je progon vještica u Hrvatskoj pa su tako od 1756. hrvatski sudovi i dalje mogli voditi procese protiv vještica, no prije izvršenja presude morali su tražiti osobnu dozvolu carice i kraljice Marije Terezije.
Tako je željela spriječiti zloupotrebe vještičjih progona u Hrvatskoj i nijedna žena više nije mogla biti spaljena bez njenog pristanka. I sama je vjerovala u vještice, no bila je svjesna da sudovi mogu činiti greške i osuđivati nevine žene na smrt.
Zanimljivo je da su procese protiv vještica vodili i civilni sudovi i inkvizicija u okviru Crkve. Marija Terezija bila je uz Fridrika II. tada jedini europski monarh koji je primjenjivao prosvijećeni apsolutizam kao državnu politiku. Bila je i velika ljubiteljica i pokroviteljica umjetnosti.
Carska palača Schönbrunn (ljetna rezidencija dinastije Habsburg) bila je uređena u raskošnom i kićenom rokoko stilu.
