Inkvizicija. Sud utemeljen s ciljem uništenja svih vjerovanja i obreda koji nisu u skladu s kršćanskom vjerom i religioznom praksom Katoličke crkve. Vještice, čarobnjaci i štovatelji više bogova bili su samo neki od meta inkvizitora koji nisu čekali pojavu heretika na sudu nego su ih sami tražili. Praznovjerje je tako zapečatilo sudbine brojnih nevinih.
Naziv joj je proizašao iz latinskog glagola inquiro što je značilo istraživati. Jednom kad je 1252. godine Papa Inocent IV. dopustio mučenje ili nasilno dokazivanje krivnje počelo je doba lova na sve što je bilo iole drugačije. Inkvizicija koja se proširila cijelim svijetom došla je i do Hrvatske.
Iako malo kasnije, i na ovim područjima uzela je velik dio života građana. Na području današnje Hrvatske ona počinje u 13. stoljeću, a završava u 18.stoljeću.
Sustav kazni je bio detaljno razrađen. Primjerice, za neke pokajnike koji su odustali od hereze i vratili se u krilo Crkve, kazne su bile blage- pokora, javno opozivanje hereze i slično. Na drugoj strani, za one optuženike koji su inzistirali na krivovjerju, kazne su bile teške, od doživotnog zatvora do izručivanja optuženika svjetovnoj vlasti koja ih je mogla spaliti na lomači.
Inkvizicija u Hrvatskoj
U 17. stoljeću, dok se u drugim dijelovima svijeta stišavao kaos izazvan inkvizicijom, u Hrvatskoj je najviše došao do izražaja. Inkvizicijska služba, odnosno suzbijanje heretičke zloće, uglavnom je bila povjerena dominikancima i franjevcima. U Zagrebu se spominju i isusovci. Središta su djelovanja bili Zadar, Kopar, Zagreb i Dubrovnik.
Zadar je bio prvo središte inkvizicije u Dalmaciji. U spisu o utemeljenju dominikanskoga samostana u Zadru spominje se ime blaženoga Pavla, prvoga vrhovnog inkvizitora za Dalmaciju. Njega su heretici na području Splita ubili 1255. godine. Naslijedio ga je Andrija Dalmatinac, drugi vrhovni inkvizitor u Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji.
Gotovo u svim statutima naših dalmatinskih i primorskih gradova, od 13. stoljeća nadalje, nailazimo na odredbe protiv čarobnjaka. Iz njih proizlazi da je vlast u tim krajevima vjerovala u realnost čarobnjačkih pojava.
Čarobnjaštvo je smatrano velikim zločinom te je za njega predviđena najteža moguća kazna- spaljivanje na lomači. Kazneni postupak protiv vještica i čarobnjaka u ovim su krajevima vodile tri vrste sudova: sudovi slobodnih kraljevskih gradova, županijski sudovi i vlastelinski sudovi pojedinih feudalaca.
Sudovi slobodnih kraljevskih gradova bili su istovjetni s gradskim poglavarstvom. Sačinjavali su ga gradski sudac i prisežnici.
Županijskim je sudovima predsjedavao podžupan. Sudsko su vijeće činili plemićki suci i podsuci županije te ostali županijski funkcioneri. Vlastelinskim su sudovima upravljali suci postavljeni od feudalnog gospodara. U slučaju čarobnjaštva samo je javni tužilac bio ovlašten svojom tužbom pokrenuti postupak pred sudom.
Doba Marije Terezije
Marija Terezija je zaslužna za ukidanje progona vještica u Hrvatskoj. Iako je sama vjerovala u postojanje vještica i čarobnjaka, također je vjerovala da u progonu stradava mnogo nevinih ljudi.
U Općem zakonu o kaznenom sudskom postupku 1768. godine ona se žestoko obara na narodno praznovjerje koje smatra odgovornim za luđačke progone ljudi. Time nastoji spriječiti da još nevinih osoba bude kažnjeno. Još 1740. godine Marija Terezija izdaje odredbu za sve austrijske zemlje da sve presude vezane uz čarobnjaštvo moraju doći k njoj na potvrdu.
No, ta odredba nije vrijedila za Hrvatsku i Ugarsku, iako je nakon toga kraljica uzimala interesa u hrvatske procese protiv vještica. Godine 1756. izdala je za Hrvatsku odredbu sličnoj onoj za austrijske zemlje 16 godina prije.
Hrvatski sabor tu je odredbu ozakonio. Dvije godine kasnije donijela je novu odredbu prema kojoj sudovi u Hrvatskoj nemaju prava voditi procese protiv čarobnjaštva bez posebne kraljičine dozvole. Ti su procesi na taj način kod nas posve zamrli, a da nisu bili formalno ukinuti i zabranjeni.
Praznovjerje u Zagrebu
Praznovjerje protiv vještica i čarobnjaka bilo je i u Zagrebu općepoznato. Snažno je djelovalo na opće i crkvene vlasti. Osobito su isusovci djelovali na širenje tog praznovjerja.
Sami su čvrsto vjerovali u postojanje vještica, čarobnjaka, demona i u njihovu moći. Protiv njih su vatreno propovijedali. Skoro su 2 stoljeća usađivali naraštajima koji su polazili njihove škole svoje uvjerenje. Upozoravali su na njih i navodno vjerovali da su 1651. godine vještice iz Zagreba zajedno s vješticama iz ostalih krajeva bile na gozbi na Medvednici. Tada su izazvale veliko nevrijeme nad čitavim krajem.
Na njihov poticaj općina Gradeca je 1651. godine donijela odluku o načelnom suzbijanju čarobnjaštva i proganjanju vještica. I Hrvatski sabor imao je isto mišljenje.
Dana 25. listopada 1661. prihvatio je prijedlog biskupa Petra Domitrovića o obveznom propovijedanju protiv vještica. A pola godine poslije toga u Zagrebu je donio odluku da građani u Hrvatskoj moraju hvatati vještice, vračare i trovateljice i predati ih svom vlastelinu koji ih mora po zasluzi kazniti.
Niz procesa se protiv “vještica” vodio na tri suda: gradske općine, Kaptola i zagrebačke županije. Vodile su se rasprave protiv Kate Cankocice, Magde Muhić, Marije Fabić, Kate Tinodi, Kate Kozjak, Bare Kramarić, Jele Medović, Urše Beneković, Ane Sirkovice, Helene Maček, Jele Škvarić, Bare Tortić, Magde Krvarić, Margarete Dumbović, Kate Dolenec i drugih. Osobito ih je bilo puno krajem 17. stoljeća.
Postupak suđenja
Postupak je bio točno određen i ustaljen. Općinski su odvjetnici podizali optužbe i pokretali sudske rasprave. Okrivljene su na mukama ispitivali za zločine i ostale “zločince” jer su smatrali da im vrag veže usta pa da zato ne priznaju odmah sve. O ispitivanju se vodio zapisnik, a na kraju se donosila presuda.
Optuživane su većinom žene da su koristile svoje nadnaravne moći za štetu ljudima, jer su se nalazile s vragom i druge slične, potpuno bizarne, optužbe.
Žene ocrnjene od uhvaćenih “vještica” da su i same vještice bile su također uhvaćene i mučene. Neke su od njih bile žena Mihajla Komjaka u Trnju, stara Juliška na Harmici, Mavrekovićka u Novoj vesi, žena Mateka Singulića pri Sv. Duhu, punica remenara Janoša Horvatića na Potoku, udovica postolara Hižaka pri Krvavom mostu, žena mladoga kovača na Manduševcu, Marolićka s Prekrižja, Jela Škvarićka u Jelenovcu, baba Janica kod remetskih fratara, žena hromoga Bartoli ća iz Horvata i druge nevine, a danas nažalost bezimene osobe.
Praznovjerje pogoduje Crkvi
Društvena je nesigurnost bila ogromna. Svatko je bilo kada mogao biti optužen za sklapanje ugovora s vragom ili letenje po zraku. Upravo u okretanju prema vragu bilo je glavno težište optužba, jer je to značilo okretanje od Krista, a ne toliko šteta koje bi vještice mogle učiniti ili čine.
Osim u vještice, narod je također vjerovao u vampire i vukodlake, ali ne kao glasine. O tome se ozbiljno pričalo. Razlog tome je jer su uz neuki svijet i ugledni ljudi vjerovali u njih, oni koji su vidjeli svijeta i vrijedni su vjerovanja. Noću se nikad nije preporučalo da se izlazi. Sigurnosni znak inače je bila zora ili prvo jutarnje oglašavanje kokota.
Uz sve to praznovjerje i religioznost je bila jaka. Crkva je sve nadzirala i nitko nije ni pomišljao da ne ode u crkvu ili da se ne ispovijeda redovno. Svijet je bio pobožan. Oni koji nisu morali su se pretvarati da jesu. U Zagrebu su se osnivale posebne družine, bratovštine kojima je cilj bio unapređenja te religioznosti. A jačanjem religioznosti, raslo je i praznovjerje.
