Spaljivanje osoba koje su bile optužene da su vještice bijaše javno i obično se događalo na izvan gradskih zidina, a u nekim mjestima na glavnom gradskom ili seoskom trgu ili pak raskrižju puteva. Osuđenicu bi privezali za stup i oko nje naslagali klade, grane i sijeno, a zatim bi zapalili vatru i osuđenica bi umrla u teškim mukama. Spaljivanju je prethodilo ispitivanje uz torturu, koje je bilo praćeno vođenjem zapisnika, a zatim bi se donosila presuda na sudu. Najviše o procesima upravo znamo iz sačuvinih zapisnika istrage ili suđenja koji i danas leže razbacani po različitim arhivima.
Ipak, suđenja za magijske zločine u jednom trenu prestaju. Nakon 1758. godine u spisima i raznim dokumentima više ne postoje tragovi o procesima protiv zločina čarobnjaštva na hrvatskom tlu iako oni nisu bili formalno ukinuti i zabranjeni. Nisu bili, jer zaustavljanje progona vještica na ovim prostorima nije bilo napravljeno potezom pera kako se na prvi pogled čini, već nakon dugotrajne pravno-diplomatske bitke koju je inicirala i provela kraljica Marija Terezija (1717. – 1780.).
Postala je austrijskom nadvojvotkinjom te češkom i ugarsko-hrvatskom kraljicomm 20. listopada 1740. godine nakon smrti svoga oca, cara Karla VI. Habsburškog. To su osporile bavarski i saski kneževi te španjolski kralj Filip V., a pruski vladar Fridrik II. Veliki je i napao Šlesku. Time je započeo Rat za austrijsko nasljeđe (1740. – 1748.) u kojem se Marija Terezija uspjela održati na prijestolju. Okrunjena je za ugarsku i hrvatsku kraljicu te austrijsku nadvojvotkinju 1741., a za češku kraljicu 1743. godine. Njezin suprug, Franjo Stjepan Lotarinški okrunjen je za cara Svetog Rimskog Cara 1745. jer se Pragmatična sankcija kojom je Marija Terezija postala kraljica nije odnosila na Carstvo. Tako da je Franjo Stjepan kao muškarac bio formalno car, iako je sva stvarna vlast bila u rukama Marije Terezije, koja, bez obzira što su je za života, a i danas zvali caricom, to ustvari formalno nije bila.
Početak pravne bitke
Od 1742. godine počinje reformirati upravu osnivanjem Dvorske i državne kancelarije. Prve reforme unutar hrvatskog dijela kraljevstva počinje provoditi 1745. godine, ponajprije one koje se tiču teritorijalnog ustroja. Dok je rat još trajao, na carskome dvoru u Beču vodio se još jedan rat koji je kraljici bio od velikog interesa.
Marija Terezija od 1752. godine pokazuje interes za različita magijska i druga vjerovanja na području njezine vlasti. Stoga je 1755. godine poslala svog osobnog liječnika i ravnatelja dvorske knjižnice Gerarda van Swietena u Moravsku da istraži i prouči slučajeve navodnog vampirizma. Nakon terenskog istraživanja Van Swieten je proglasio mit o vampirima barbarskom neukošću vlaških i srpskih doseljenika izbjeglih u Moravsku zbog osmanlijskih ratova, što je detaljno opisao
u svojem izvještaju Rasprava o postojanju duhova (njem. Abhandlung des Daseyns der Gespenster). U njemu je objasnio sva neobična stanja i pojave u grobovima znanstvenim putem, a nakon toga je Marija Terezija službeno zabranila probadanje, odrubljivanje glava i spaljivanje pokojnika kao obranu od vampira, što je dotad bio uvriježen običaj, poglavito među pravoslavnim pukom.
Također, iste, 1752. godine, Marija Terezija izražava hrvatskom banu Karlu Batthyányju želju da vidi pravu vješticu iz Hrvatske, jer je o takvim slučajevima doznala iz izvještaja:
“Preuzvišeni itd. Poznato će biti Vašoj preuzvišenosti da ni u jednoj od zemalja nastanjenih uljuđenim pučanstvom nema baš mnogo ili uopće nema nikakvih predrasuda o vješticama i čarobnjacima. Zato saopćujem u povjerenju Vašoj Preuzvišenosti da mi je Njeno Carsko i Kraljevsko Veličanstvo već ponovo govorilo kako joj je izviješteno da se u Kraljevini Hrvatskoj vrše zloupotrebe i nezakonitosti u postupcima koji se vode protiv vještica. I budući da ona kao vrhovna zaštitnica pravde i gospodarica promatra tu stvar kao protivnu svojoj savjesti, pa i zato što bogoslovi u zemljama i pokrajinama uljudbom oplemenjenima, kojima je znanje u suvremeno doba doseglo već najviši vrhunac, tvrde da vještice postoje samo u prostom tvrđenju puka i predrasudi ljudskoj, naredilo mi je Njezino posvećeno Veličanstvo da dadem odmah dostaviti spise o postupku protiv takve vještice, koji tamo nedavno proveden, završen i predan na izvršenje, sa čitavim svojim tijekom, pa da ih onda preponizno predložim posvećenom Njezinom Veličanstvu. Moglo bi se, naime, dogoditi da se ona udostoji dati te spise proučiti ljudima upućenim u oba prava. Neka stoga Vaša preuzvišenost dade bez odlaganja dostaviti spise o tom postupku i meni ih u navedenu svrhu sprovesti. Uostalom, ako je koji takav postupak sada u tijeku, ne treba ga zbog toga obustavljati, nego i dalje proslijediti s istraživanjem, ali tako da se presuda koja će se imati donijeti ne preda na izvršenje, nego da se isto tako meni prethodno podnese da je uzmognem podastrijeti spomenutom Carskom i Kraljevskom Veličanstvu. Hoće, naime, isto Njezino Veličanstvo da dade jednu takvu vješticu ovamo prevesti i ovdje je staviti pod istragu da uzmogne sama provjeriti, je li kod takvih vještica uistinu što na stvari. I dok to Preuzvišenosti Vašoj kao vrlo važno preporučam, ostajem ujedno postojano Vašoj Preuzvišenosti itd.”
A u Hrvatskoj toga doba, mučeni strašnim metodama poput ljestava koje su omogućavale rastezanje ljudskog tijela, optuženi su priznavali da se bave čarobnjaštvom i bili osuđeni na strašnu smrt. Tako u dokumentima pronalazimo i zapisnik o “ispitivanju” vještice Margarete Kuljanke 1733. godine u Zagrebu:
“Vrag je dolazio k njoj po noći u spodobi njenog gospodara i u odijelu sličnu njegovome, govoreći neka id eu družbu vještica. Nadalje veli da je na hudinskom putu pojela srce Mijeka Celića i njegove žene Marice. Onda kaže da se nad svima u Hrvatskoj zemlji, koliko ona zna, smatra najvećom udova gospođa Augustička, jer ona kao pukovnica svima zapovijeda. Isto tako veli da je bogati Stjepan Kosković sa ženom najveći čarobnjak. Zatim izjavljuje da je pred vragom zatajila Boga, svece i svete sakramente, i vraga priznala namjesto Boga za svga najvišeg. Kaže da je sa svojim pratiljama dosta naškodila, kako kome, u žitu i stoci. Onda veli: kada se spremaju na goščenje, ispeku toliko gibanica koliko je čitavo Turovo polje i svaku malo zapadne, jer ih je mnogo. Izjavljuje i to da je danas kad je na muke osuđena i natrag u zatvor odvedena, došao k njoj vrag u spodobi mačka i s njome šaptao, a on ju je onda brzo ostavio rekavši joj: “Ti ćeš muku trpjeti, a ja tebe trpjeti neću”.
Brojni drugi zapisnici otkrivaju slične detalje koji često nemaju veze sa zdravim razumom iz današnje perspektive. Slučaj koji zorno opisuje spomenute zlouporabe jest i onaj Barice Cindek iz 1742. godine, koju je konkurent, pekar Andrija Palčić optužio da je vještica i da joj zanat prosperira zbog čarolije. Spisi otkrivaju kako se u nju zagledao gradski notar Ladislav Lacko Sale. Uvrijeđen što se njega, uglednog građanina i moćnika, obična piljarica usuđuje odbiti, spletkama s Palčićem i drugim svjedocima Baricu optužuje da je vještica.
Posljednja hrvatska vještica
Uslijedila je prepiska najviših predstavnika vlasti za Hrvatsku: hrvatski ban Karlo Batthyány
šalje pismo kraljevskom namjesniku grofu Ljudevitu Erdödyju, a on pak podbanu Ivanu Rauchu. Ipak će proteći šest godina dok se ne ostvari kraljičina želja. U tom će razdoblju u Kraljevini Hrvatskoj biti još samo još jedan slučaj suđenja, i to Čakovcu, Heleni Bibač 1757. godine, a koji je vjerojatno zaobišao kraljičinu odredbu koju je u međuvremenu donijela 1756. godine i koju je i Hrvatski sabor službeno unio u hrvatske zakone:
“Prema premilostivom, pod danom 26. ožujka izdatom, cesarsko-kraljevskom naređenju zaključuje se: ›U poglavarstvenim parnicama pokrenutim zbog zločinstva čarobnjaštva i vračanja imade zakonita poglavarstva, doduše, na zakonit način i propisanim redom postupati protiv takvih zločinaca, koji budu uhvaćeni u području njihove nadležnosti, i donijeti osudu, ali ovu nemaju niukoliko izvršiti, nego je prije proglašenja, sa čitavim spisom postupka podnijeti Njegovoj Preuzvišenosti i, preko njega, Njenome posvećenom cesarsko-kraljevskom Veličanstvu, očekujući dalje milostivo kraljevsko rješenje.”
Prema toj su odredbi hrvatski sudovi i dalje mogli voditi procese protiv vještica i čarobnjaka te donositi osude, ali te osude nisu mogli izvršavati prije kraljičine potvrde. Ipak, to nije spriječilo progone.
Posljednja hrvatska dosad zabilježena “vještica” bila je Magdalena Logomer zvana Herucina iz Križevaca kojoj je križevački magistrat 22. travnja 1758. presudio da je vještica. Ona je uhićena 1757. godine Herucini. Određeno joj je ispitivanje pod prva dva stupnja mučenja. Ispitivanje je počelo 19. rujna 1757. godine kad su joj palčenicama stegnuli ruke da prizna gdje joj je skriven
“vražji pečat”. Nije dala iskaz, ali je krvnik napravio samostalan pregled i »uočio« njezin “vražji pečat” na vratu koji je nožem izrezao kao dokaz. Potom je tortura podignuta na drugi stupanj, metodama stavljanja španjolske čizme na potkoljenicu i vješanjem o ruke. Prema propisima, tortura se smjela ponoviti do tri puta, no navodno su nad Herucinom morali postupak ponoviti dvadeset puta dok nije “priznala” sve što su istražitelji htjeli čuti. Nije navela nikoga drugoga da
je bio sudionik u njezinim magijskim zločinima, no sudci su joj sami ponudili tri imena koja je pod torturom morala potvrditi, vjerojatno među njima i ono svoje kćeri Barbare. Prema iskazima koje je dala pod torturom (odnosno, kako su zapisani), Herucina je vješticom postala u zatvoru dok je bila zatvorena zbog tučnjave. Nakon oslobađanja i primanja u vještičje društvo, a prema iskazu koji je dala pod torturom, napravila je zakusku za svoje tri novopečene vještičje kolegice. Na nju je došao i sam vrag pod imenom Maytuk, odjeven u zelenu odoru. Tijekom proslave pojeli su ukupno tri praseta i sedam pilića. Nakon što je završeno ispitivanje pod torturom i nakon što su istražitelji bili zadovoljni zapisnikom, Herucina je stavljena u tamnicu, u kojoj je provela sljedećih sedam mjeseci, od rujna 1757. do travnja 1758. godine. Iz tamnice su je izvukli 22. travnja 1758. godine. Pročitana joj je presuda i potvrđena smrtna kazna spaljivanjem na lomači. Prema navodu, nije je potvrdila, već samo nerazumljivo mrmljala.
No, presudu je prema kraljičinoj odredbi trebalo potvrditi u Beču. Sudci su poslali predmet na potvrdu u Beč očekujući da će se sve uskoro završiti kako je presuđeno. No 9. lipnja 1758.
godine, umjesto potvrde presude, iz Beča je došao nalog i osobno pismo kraljice i carice Marije Terezije da se svi spisi te sama osuđenica Magdalena Logomer Herucina hitno spreme i pošalju u Beč. Nakon toga su, čini se, sudci ponešto i dodatno frizirali dokumentaciju jer se zapisnici svjedočenja i ispitivanja pod torturom razlikuju od teksta presude.
Kraljičinom izravnom pismenom naredbom hrvatskom banu grofu Franji Nádasdyju 9. lipnja 1758. godine Logomer je prizvana u Beč o trošku lokalne uprave (i predana na pomno istraživanje kraljičinim dvorskim liječnicima Gerardu van Swietenu i Antonu de Haënu.
U Beču je Herucina provela pet mjeseci uz liječenje i razgovore s van Swietenom. On, nakon iscrpnih provjera, kraljici podnosi detaljan izvještaj 25. kolovoza 1758. godine. Nekoliko mjeseci poslije, kraljica Marija Terezija pismom od 23. studenoga 1758. oslobađa Herucinu svake krivnje te joj dopušta slobodan povratak u Križevce zabranjujući ikome da joj na ikakav način u vezi s tom optužbom naudi, da joj spominje ili predbacuje zločine zbog kojih je bila suđena:
“U predmetu Magdalene Logomer drukčije Herucine optužene radi navodnog zločina magije te po našem nalogu od magistrata našeg kraljevskog i slobodnog grada Križevaca ovamo osobno poslane, pošto su dotični parbeni spisi već prije ovamo poslani bili, milostivo smo odlučili: da se
ona ima odavde doma poslati, tamo pak ima se njoj dozvoliti slobodan i sigurna boravak, nitko pak ne smije joj ništa zla učiniti radi pripisanog njoj navodnog zločina čaranja. Ovu našu odluku priopćujemo Vašoj vjernosti (Hrvatskome banu, kome je pismo naslovljeno), s nalogom da imate na dotičnim mjestima i naročito kod poglavarstva našeg spomenutog grada Križevaca shodne odredbe učiniti, da okrivljenica, kada će se svome domu povratiti, tamo može slobodno i po svojoj volji boraviti, te da joj se po nikomu ne smije predbacivati pretrpljeni radi spomenutog zločina progon. U ostalom itd. U Beču dana 23. studenoga 1758.”
Odredila je i da svi budući optuženi za čarobnjaštvo moraju biti o lokalnom trošku dopremljeni u Beč pred nju i njezine liječnike na ispitivanje. Potom donosi i kraljevski ukaz koji kaže: “1758. Slučajevi suđenja za magiju i druga praznovjerja zabranjuju se u kraljevstvu. Br. 14”
Marija Terezija već je 1752. godine, zajedno sa svojim savjetnicima, započela reformu kaznenog zakonika pod imenom Opći zakon o kaznenom sudskom postupku (njem. Allgemeine peinliche Gerichtsordnung, lat. Constitutio Criminalis Theresiana) koji će se po njoj nazvati kraće Theresiana (lat. Codex Theresianus). Na njemu se radilo od 1752. do 1766. godine, a objavljen je tek 1768. godine.
U njemu je vidljiv mnogo oprezniji i dorađeniji pristup magijskim zločinima u odnosu na prošli
zakonik, Ferdinandeju, iako je građen na njegovim temeljima. Ovaj zakonik službeno nije vrijedio za područje Hrvatske i Slavonije i njihove gradske sudove, no važan je jer su u njemu implementirana sva stajališta Marije Terezije o toj temi, što je na sjevernohrvatskom području regulirala izravnim odlukama. Tortura je i u Theresiani još bila dio službenog istražnog postupka, štoviše vrlo je precizno opisana i propisana s crtežima instrumenata i njihovih dijelova te samih metoda njezine provedbe. Ključan je iskorak zabrana određenih metoda koje su bile dio prakse otkrivanja vještice: traženje i rezanje madeža i drugih biljega kao vještičjeg znaka, brijanje tijela, pokusi s hladnom vodom i drugi slični postupci. Glavna namjera zakonskih članaka vezanih za magijske zločine u Theresiani bila je da se više ne događaju suđenja i progoni nedužnih osoba.
Svejedno, ovi članci novoga zakonika u drugim stavcima ostavljaju ipak niz mogućnosti. Prva od njih vezana je za pojavu slučaju u kojima se netko pravi da je vještica ili čarobnjak i da time ostvaruje dobit na tuđu štetu ili pod tom krinkom čini zlo drugim ljudima. Kazna za takav zločin ostaje smrtna. Druga je mogućnost da je netko u zabludi da je vještica ili čarobnjak, odnosno da je psihički poremećena osoba. Kazna za tu mogućnost jest slanje u ludnicu na liječenje. No, treća
i najvažnija stavka jest da je za onoga tko stvarno ugovori odnos s đavlom i bavi se magijom na tuđu štetu kazna i dalje smrtna. Ovi stavci Theresiane vrlo jasno svojom prisutnošću u zakoniku pokazuju da je cijeli problem i pristup njemu ozbiljno razmotren i proširen, no ostavljene su mogućnosti i za slučajeve stvarnog bavljenja magijom kao zločinom u području dijaboličkog vještičarstva.
Nakon promjene zakona o magiji, Marija Terezija nekoliko godina poslije donosi i odluku o ukinuću torture, 22. ožujka 1776. godine. Ta se promjena uvodi ne samo u pitanjima magijskih zločina već i za ispitivanje svih vrsta zločina s obzirom na to da se često događalo da se optuženi bez pravih indicija stavljaju na muke te tada, zbog boli, priznaju zločine koje nisu počinili. Za stvarne počinitelje kraljičina uredba preporučuje druge oblike teškog rada i javnog poniženja, kao što su veslanje na lađi troveslarki, vuču brodova suprotno od riječne struje, javno šibanje i batinanje i slično.
Ta je odluka izazvala snažnu reakciju mnogih lokalnih predstavnika vlasti, među ostalim, ponajprije Skupštine Zagrebačke županije (u listopadu 1776. godine), Skupštine Križevačke županije (u studenome 1776. godine) i Zajednice Varaždinske županije. Te su se skupštine u više navrata žalile Kraljevskom vijeću za Hrvatsku da proslijedi pritužbe kraljici tražeći od nje da preispita svoju odluku. U siječnju 1777. godine Kraljevsko vijeće za Hrvatsku podnosi predstavke triju hrvatskih županija oprezno dajući svoje mišljenje o problemu, što ona odbija. Kraljevsko vijeće potom daje
nalog trima hrvatskim županijama da se imaju pridržavati kraljičine odluke te da imaju o tome obavijestiti i plemićka imanja s pravom kaznenog sudovanja.
Sin Marije Terezije i nasljednik na prijestolju, car Josip II. 1786. godine ukinuo je i smrtnu kaznu zamijenivši je teškim prisilnim radom osuđenih, obilježenih i išibanih, vučenja lađa suprotno od riječnog toka ili tamnicom u okovima, no 1790. godine prije smrti Josip II. vratio je zakone na stanje iz 1780. godine. Ipak, tortura je bila ukinuta, a za smrtnu kaznu, ako se odredi, odluka treba biti ispitana pred Kraljevskim stolom sedmorice.
Nakon tog vremena, u arhivima ne postoje novi spisi o progonima vještica. U postojeće su s vremena na vrijeme znali zaviriti pojedini istraživači. Jedan od njih bila je i Marija Jurić Zagorka. Svoju je Gričku vješticu pisala prema autentičnim dokumentima koji ostavljaju trag o slučajevima stvarnih žena koje su bile optužene da su vještice.
Za prave vještice u romanu, babe Janu i Uršu, koje su bitne za radnju u romanu, poznate kao Duganke, a koje prodaju razne pomasti, bave se prostitucijom, ubojstvima, ljubavnim napicima i otrovima, Zagorka je iskoristila prezime povijesne Barbare Dugan.
Time je doba lova na vještice bilo završeno, ali među pukom na sjevernohrvatskome povijesnom prostoru i dalje su ostala sačuvana vjerovanja u vještice. Hrvatska etnologinja Vesna Čulinović-Konstantinović navodi događaj iz 1975. godine iz Gornje Bistre kad su tri mladića pokušala ugušiti i zapaliti 83-godišnju staricu pod optužbom da je jednoga od njih začarala zapalivši
njegovo odijelo.
Članak je ispravljen točnim i ažurnim informacijama 24.10.2023.
Na toj je novoj verziji surađivao dr. sc. Deniver Vukelić.
Glavni urednik, Marinko Brkić-Tot
