Spaljivanje vještice bijaše javno i obično se događalo na glavnim gradskom trgu ili raskrižju puteva. Osuđenicu bi privezali za stup i oko nje naslagali klade, grane i sijeno, a zatim bi zapalili vatru i osuđenica bi umrla u teškim mukama. Spaljivanju je prethodilo gnjusno suđenje i vođenje zapisnika koji i danas leže razbacani po različitim arhivama.
Ipak, oni u jednom trenu kao da prestaju postojati. Nakon 1758. godine u spisima i raznim dokumentima više ne postoje tragovi o procesima protiv zločina čarobnjaštva na hrvatskom tlu iako oni nisu bili formalno ukinuti i zabranjeni. Nisu bili, jer zaustavljanje progona vještica na ovim prostorima nije bilo napravljeno potezom pera kako se na prvi pogled čini, već nakon mučne pravno – diplomatske bitke koju je inicirala i provela carica Marija Terezija.
Postala je austrijska carica 20. listopada 1740. godine nakon smrti oca cara Karla VI. Habsburškog. To su osporile europske zemlje, zbog čega je izbio Austrijski nasljedni rat (1740.-1748.) u kojem se Marija Terezija uspjela održati na prijestolju. Okrunjena je 1744. godine u Pragu.
Početak pravne bitke
Dok je rat još trajao, na carskom dvoru u Beču vodio se još jedan rat koji je carici bio od velikog interesa. Čim je došla na vlast, Marija Terezija izdala je opću odredbu za sve austrijske nasljedne zemlje. Prema njoj su se izrečene presude u slučajevima progona vještica i čarobnjaka morale poslati carici i kraljici Mariji Tereziji na osobnu potvrdu.
Povijesni izvori govore kako je Marija Terezija i sama vjerovala u vještice, no bila je svjesna kako sudovi mogu napraviti grešku i osuditi nevine ljude na smrt.
Mučeni strašnim metodama poput ljestava koje su omogućavale rastezanje ljudskog tijela, optuženi su priznavali da se bave čarobnjaštvom i bili osuđeni na strašnu smrt. Tako u dokumentima pronalazimo i zapisnik o “ispitivanju” vještice Margarete Kuljanke 1733. godine u Zagrebu.
“Vrag je dolazio k njoj po noći u spodobi njenog gospodara i u odijelu sličnu njegovome, govoreći neka id eu družbu vještica. Nadalje veli da je na hudinskom putu pojela srce Mijeka Celića i njegove žene Marice. Onda kaže da se nad svima u Hrvatskoj zemlji, koliko ona zna, smatra najvećom udova gospođa Augustička, jer ona kao pukovnica svima zapovijeda. Isto tako veli da je bogati Stjepan Kosković sa ženom najveći čarobnjak. Zatim izjavljuje da je pred vragom zatajila Boga, svece i svete sakramente, i vraga priznala namjesto Boga za svga najvišeg. Kaže da je sa svojim pratiljama dosta naškodila, kako kome, u žitu i stoci. Onda veli: kada se spremaju na goščenje, ispeku toliko gibanica koliko je čitavo Turovo polje i svaku malo zapadne, jer ih je mnogo. Izjavljuje i to da je danas kad je na muke osuđena i natrag u zatvor odvedena, došao k njoj vrag u spodobi mačka i s njome šaptao, a on ju je onda brzo ostavio rekavši joj: “Ti ćeš muku trpjeti, a ja tebe trpjeti neću”.
Brojni drugi zapisnici otkrivaju slične detalje koji nemaju veze sa zdravim razumom, no kako bi se progoni koji su trajali od 13. stoljeća dokinuli, bilo je potrebno vladarske mudrosti. Odredba Marije Terezije koja se danas, između ostalog popularno naziva i “Terezijana”, nije vrijedila za Hrvatsku i Ugarsku iako se i sama kraljica ubrzo počela zanimati za hrvatske procese protiv vještica, u kojima su se vršile brojne zloporabe i nezakonitosti.
Slučaj koji zorno opisuje spomenute zlouporabe jest i onaj Barice Cindek iz 1742. godine, koju je konkurent, pekar Andrija Palčić optužio da je vještica i da joj zanat prosperira zbog čarolije. Spisi otkrivaju kako se u nju zagledao gradski notar Ladislav Lacko Sale.
Uvrijeđen što se njega, uglednog građanina i moćnika, obična piljarica usuđuje odbiti, spletkama s Palčićem i drugim svjedocima Baricu optužuje da je vještica. Spisi otkrivaju kako je na temelju iskaza gričkih svjedoka spaljena na Zvjezdišču, križanju Streljačke ulice s Tuškancem dana 4. rujna 1743. godine.
16 godina kasnije
Trebalo je proći još 16 godina da odredba Marije Terezije zaživi na prostoru Hrvatske i Ugarske i to je na koncu carici zbog složenih političkih odnosa uspjelo tek na mala vrata. Godine 1756. za područje Hrvatske izdala je odredbu sličnu onoj koja je već 16 godina vrijedila za austrijske nasljedne zemlje.
Prema toj su odredbi hrvatski sudovi i dalje mogli voditi procese protiv vještica i čarobnjaka te donositi osude, ali te osude nisu mogli izvršavati prije kraljičine potvrde. Tu je odredbu morao prihvatiti Hrvatski Sabor što se i dogodilo na zasjedanju održanom 26. ožujka 1756. godine. Ipak, to nije spriječilo progone.
Posljednja hrvatska dosad zabilježena “vještica” bila je Magda Logomer zvana Herucina porijeklom iz Križevaca koja je 1757. optužena da je vještičarenjem uzrokovala smrt šest osoba i da se mogla pretvoriti u muhu. Temeljem odredbe, pozvana je u Beč gdje je carica Marija Terezija tražila da se njezin slučaj posebno prouči. Na kraju je oslobođena nakon čega se vratila u Križevce.
Po svemu sudeći, Marija Terezija u tom je trenutku stekla kontrolu nad tim procesima u Hrvatskoj, a 1758. godine je donijela novu odredbu prema kojoj sudovi u Hrvatskoj i Slavoniji nemaju uopće prava voditi procese protiv čarobnjaštva bez posebne kraljičine dozvole. Tek 1768. godine u Općem zakonu o kaznenom sudskom postupku Marija Terezija se otvoreno i žestoko oborila na narodno praznovjerje koje je smatrala odgovornim za progone ljudi te se njime nastojalo spriječiti da još nevinih osoba bude kažnjeno.
Nakon tog vremena, u arhivama ne postoje novi spisi o progonima vještica. U postojeće su s vremena na vrijeme znali zaviriti istraživači. Jedan od njih bila je i Marija Jurić Zagorka. „Gričku vješticu“ pisala je prema autentičnim dokumentima koji ostavljaju trag o slučajevimastvarnih žena koje su optužene da su vještice.
Za prave vještice u romanu, babe Janu i Uršu, koje su bitne za radnju u romanu, poznate kao Duganke, a koje prodaju razne pomasti, bave se prostitucijom, ubojstvima, ljubavnim napicima i otrovima, Zagorka je iskoristila prezime povijesne Barbare Dugan.
Doba lova na vještice bilo je završeno, a originalni dekret Marije Terezije iz 1756. godine ostaje izgubljen u povijesnim arhivama.
