Motivi prikazani na novootkrivenim freskama u Banskim dvorima nisu umjetnički prikazi pejsaža nego stvarne lokacije koje se nalaze oko Zagreba što uključuje pejsažni prikaz, motive katedrale, Medvedgrada te još neke motivi koji ne moraju nužno predstavljati lokacije u Hrvatskoj.
Freske se nalaze na sjevernom i istočnom zidu dvorane “Ban Jelačić” koja je javnosti poznata jer se u njoj održavaju sjednice Vlade.
U Banskim dvorima upravo traje obnova, i pronađene su nakon što su radnici sa zidovaskinuli karakteristične crvene tapete. Ispod njih, a mjestimice i pločica otkrili su nešto što nitko nije očekivao – freske nepoznatog autora koje potječu iz doba o kojem se zasad samo nagađa.
Sve freske zapravo prikazuju pogled s balkona čija je ograda jasno vidljiva na donjim dijelovima, s nacrtanim reljefnim zidovima koji uokviruju svaku od njih. Čak i danas, kad je dvorana u radovima i letimičan pogled promatraču daje dojam kako stoji na balkonu i gleda različite pejsaže. Zahvaljujući njima, cijela je dvorana prije imala dojam otvorenosti i prozračnosti.
Javnosti ih je prvo prošli tjedan pokazao predsjednik Vlade Andrej Plenković u kontekstu kurioziteta pronađenog tijekom obnove. O nalazu je odmah informirana sva sila nadležnih državnih službi, pa je za utorak 7. kolovoza sazvana i velika koordinacija struke.
Prema podacima koji su trenutno poznati, struka se slaže oko činjenice da je riječ o pejsažima no postoje mišljenja kako oni nisu samo umjetničke prirode. Javno je poznato samo kako istraživanje traje. Pejsaži se doimaju vrlo specifičnima, kao da je nepoznati umjetnik imao namjeru prikazati nešto konkretno.
Vođeni tim tragom, posjetili smo Banske dvore i uz dozvole fotografirali freske. Te smo prikaze potom usporedili s brojnim lokacijama i došlo je do preklapanja. Potom smo proučili povijest vlasnika i stigli do vjerojatnih naručitelja freski. To je ili obitelj Sermage ili obitelj Kulmer iz vremena kada su oni bili vlasnici zgrade.
Freske prikazuju različite motive, pa tako ona centralna prikazuje siluetu koja neodoljivo podsjeća na Zagreb 17. stoljeća. Prepoznatljivi crkveni tornjevi jasno su vidljivi, pa tako i onaj stare zagrebačke katedrale stradale u potresu 1880. godine.
Druga freska vrlo vjerojatno prikazuje staru zagrebačku katedralu, samo iz nešto krupnijeg plana. Toranj i danas porušena utvrđenja jasno se poznaju.
Na ostalima se vežu motivi koji je u ovom trenutku teško razlučiti, pa tako postoje i sumnje kako nisu svi motivi inspirirani Hrvatskom, odnosno Zagrebom.
Tako jedna od freski krije i misteriju: siluetu koja podsjeća na dvorac stotinama kilometara od Hrvatske. Nalazi se u lijevom kutu jedne freske i liči na stvarni dvorac Cléron koji se nalazi 25 kilometara od Besançona. Iz te regije naime, potječe obitelji koja je neko vrijeme bila vlasnik zgrade.
S druge strane, tu može biti i riječ o Medvedgradu jer je ta ista obitelj bila i vlasnik Medvedgrada koji za usporedbu, prikazujemo u nastavku.
Freske su zapravo simboličan prikaz pomirenja, u duboko utkane u burnu prošlost sadašnje zgrade Banskih dvora, ali i ljudi koji su jednom davno prije bili njezini vlasnici.
Veći dio palače, onaj sjeverni, bio je od 1661. do 1670. godine u vlasništvu bana Petra Zrinskog. Propašću urote i konfiskacijom imovine Petra Zrinskog prodana je kao naknada za dugove barunu Čikuliniju. Godine 1687. kupio ju je grof Ivan Drašković Trakošćanski.
Rodbinskim vezama prešla je u vlasništvo obitelji Sermage. Sudeći prema stilu i načinu izrade freski, one datiraju iz vremena Sermage, obitelji koja je ostavila dubok trag u razvoju hrvatske kulture.
Grofovska obitelj Sermage prvotno su bili pripadnici sitnog francuskog plemstva koji su prešli u austrijsku službu u 17. stoljeću.
Grofovi Sermage
Grof Petar Troilo Sermage od Susedgrada i Medvedgrada (1722.-1771.) bio je sin je Josipa Petra Sermagea (hrvatsko-ugarski barun od 1720.) i barunice Julijane Moscon, nasljednice obitelji Čikulin. Petar Troilo je bio šesnaesto i jedino preživjelo baruničino dijete.
Premda su grofovi Sermage francuskog podrijetla (Besancon), prihvatili su Hrvatsku kao svoju novu domovinu. Sposobnošću i vojnim zaslugama stekli su ugled u krugu hrvatskih i ugarskih velikaša i brzo su srasli sa žilavim, od davnine plemenitim, domaćim korijenjem, no za državne časti i napredovanja u službi trebala je potvrda indigenata, što je iziskivalo mnogo truda i novaca. Petar Troilo, po rođenju “sin domovine”, stekao je nasljedstvom i ženidbama brojna zagorska imanja.
Prigodom potvrde indigenata od Hrvatskog sabora znakovito je kao novo geslo uz svoj grofovski grb prihvatio “Arte et marte” (Umijećem i borbom), nekadašnje geslo pogubljenog Petra Zrinskog. Time je obitelj htjela dati do znanja svima kako je svoje domoljublje potvrdila nasljedovanjem ideala poštovanog narodnog heroja.
Obrazovan, mudar, skroman, brižan i dobroćudan bio je poštovan među velikašima i drag puku. Premda nesklon ratovanju i vojnoj karijeri, bio je uzoran vojnik, zarobljen u Austrijskom nasljednom ratu, kao kapetan glinske postrojbe ratovao je u Italiji, s hrvatskim vojnicima pomaže Trenkovim pandurima u Bavarskoj, a zatim od 1758. godine sudjeluje u Sedmogodišnjem ratu (1756.-1763.), ponajviše zbog toga što je preuzimanjem časnih vojnih zadaća želio ubrzati staleško priznanje.
Iz tog doba sačuvana je njegova korespondencija sa suprugom, koja je danas vrijedan povijesni izvor. Osim toga vojna služba bila je plaćeno zanimanje, a dopuna prihodu od imanja bila je nužna da se podmire golemi izdaci za potrebe gospodarstva i ljudstva, za održavanje dvoraca i kurija, uz koje je trebalo podmiriti troškove školovanja djece i zahtjevnih društvenih obaveza.
Grof Petar Troilo obnašao je različite vojne i političke funkcije, od generalmajora i komornika do banskog prisjednika, no uza sve to bio je osobito brižan otac i poduzetan gospodar. Životom je dosljedno potvrđivao smisao i nužnost “umijeća i borbe” na kojima se temeljio domoljubni opstanak i razvitak unutar Monarhije. Arte et marte bilo je za grofa poticajno i djelatno geslo. Umro je u četrdesetosmoj godini u Stenjevcu.
Doba Kulmera
Udajom kćeri Petra Troila Sermagea zgrada je pripala Ivanu Emilijanu Kulmeru. Na položajnom nacrtu Markova trga iz 1770. godine južna polovica Sermageove palače (označene brojem 14) bila je uvučena oko tri i pol metra u odnosu na sjevernu polovicu, pa joj je pročelje bilo neuobičajeno prelomljeno.
Kad je stara kuća Zrinskih (tada poznata kao palača Sermage-Kulmer) teško stradala u požaru, Ivan Kulmer ju je obnovio, proširio i na susjedne objekte, a 1801. godine počeo je gradnju reprezentativne palače.
Nedovršenu zgradu prodao je 1808. godine Zemaljskoj vladi za 75.000 forinti. Hrvatski Sabor, koji je zajedno zasjedao sa Zagrebačkom županijom do 1807. godine, donosi odluku o kupnji kraljevske kuće u kojoj će se uz Sabor moći smjestiti i najviši sudovi te u kojoj će moći stalno stolovati hrvatski ban.
U to vrijeme, tragovi freski nestaju i nije poznato kad su one prekrivene. Možda zbog promjene mode i stilova, možda zbog oštećenja koje su pretrpjele u požaru, no jedno je sigurno – riječ je o dijelu koja će potpuno promijeniti izgled prostorije u kojoj zasjeda Vlada i postaviti brojna pitanja o autoru freski koje tako plastično prikazuju kako je izgledao Zagreb u neko drugo doba.
